Jesen u ormaru

Jesen je stigla, čak i kalendarski. Dani su već poodavno kraći, jutra hladnija, a večeri mirišu na hladnoću. Baštu smo obrali, luk uvezali, grah prebrali, paprike upržili. Jedino još ima zelenog paradajza, nadamo se da će sazreti i završiti kao pire/kečap, prije prvog mraza. Zimnica smještena u špajzu i zamrzivač.
I moje se misli okreću jesenjoj garderobi. Već sam prevrnula više od pola ormara i ladica. Dječije i muževo. Ostalo je još da pregledam još ono malo moje garderobe, koja se količinski odavno smanjila, jer je već prošla dva - tri sezonska spremanja i (vrlo kritičnog) trijebljenja ;-).
Preraslu i nepotrebnu garderobu uputili smo kome treba. Ono što se može prenamjeniti oparali i oprali.

Muž veli da njemu ne treba ništa. Osim da mu uštopam i skratim jedno pet-šest pantalona (gomila lijevo).  Beba O dobio je novi set garderobe u većoj veličini, friško iz vakuum vreće. Jedino što fali su dvije pidžame iz jednog dijela, na rajfešlus (žuta gomila na stolici je veliki tatin duks, oparan za tu svrhu). U to su uletjele dvoje pantalonice koje sam šila ko-zna-kad, i kojima, naravno, fali guma u struku. Meni treba svašta, ali mislim da će još čekati. Još imam mnogo kila viška da bi se bavila ozbiljnom kupovinom/šivenjem. Zasad ću promijeniti rajfešlus na tamnoplavim samtericama i od dva plava džempera, koji postaše bezoblični u pranju, sašiti dvije pristojne vunene majice (patetična hrpica u sredini).
A velike-male djevojčice? One rastu ko iz vode. pa treba kupiti jesenje cipele, patike, nekoliko pari dokoljenica, sašiti dvije haljinice bez rukava i eventualno još jedne pantalone. Njena gomila zauzima cijelu desnu stolicu :-) Zatim, treba produžiti mnogo nogavica i pustiti dosta poruba na majicama. Od nogavica tajkinih pantalona sašiti cargo pants, dok se to još uvijek može izvesti. Sljedeće sezone, vjerovano više neće moći. Mama još mora prekriti neke fleke aplikacijama, a neke majice uljepšati jer su jednobojne i dosadne. "Stavi mi mama sliku ovdje", jer, jelte, ne može bez slike. Djevojčice. To, valjda, tako ide. Sa slikom. Nikako bez nje ;-)

E, da, još nešto se zbiva. Ponovo, nakon desetak godina, vozim auto. Jer smo ga, jelte, pazarili. Do sada nam nije trebalo, sad, sa dvoje djece, ipak treba. Pa ga treba i vozati. Uzela sam nekoliko časova sa instruktorom, malo vozala sa dobrim vozačima kao suvozačima. I, napokon, u nedjelju, provozala komplet familiju od kuće do jedne i druge bake, i nazad. I uparkirala pred zgradom iz prve (za promjenu ;-)).

Sređujete li vi svoje ormare? Šta radite sa viškovima odjeće koji pri tom poslu nastanu?
Ostajete zdravo i uživajte u toploj jeseni :-)

Zimnicaaaaaaaa!

Eto zašto me nema par dana ovdje. Pored toga što (još uvijek) navijam sat za dječiji antibiotik, i umirujem kako god znam nervoznu bebu kojoj rastu četiri zuba odjednom, ja pravim i zimnicu.
Ne, nije herojski poduhvat, brzo sam to obavila. Nije ni da je neophodno, jer ima još koješta u špajzi od prošle godine.
"Pa zašto onda?", pitate vi sa razlogom.
Zato jer se odjednom na mom balkonu stvorila hrpa povrća i voća. Mama obrala baštu, a tetka poslala gajbu jabuka. Nisam mogla da dopustim da to propadne, što bi se sasvim sigurno desilo na ovim nesvakidašnje visokim temperaturama.
Tako da sam nekako uglavila u 24 sata i pravljenje zimnice. Čarobnjak je pomagao nekad fizički, nekad je bilo dovoljno da pričuva djecu da ne ulaze u kuhinju punu vrelih tegli, oštrih noževa i vrećica sa bio otpadom.
Rezultati? Pa, kao ovaj dragi medo sa slike, napunili smo ostavu :-) Malo domaćeg paradajz pirea, malo pekmeza od bresaka i jabuka, malo prženih paprika, sataraša i blanširane blitve u zamrzivaču. I na kraju dosta soka! Pozajmili smo sokovnik od bake S, onaj što cijedi živo voće, bez kuvanja. I strpali u flaše čitavu gajbu jabuka u dva ipo sata! Sok koji je izašao iz aparata sam samo prokuvala i vreo nalila u hermetički zatvorene flaše. Nisam pasterizovala, mislim da ne treba, jer će se i onako popiti odmah. Stavila bi sliku, koja nije medo Pu, ali je baterija na fotoaparatu otkazala poslušnost. Bonus je da ćemo probati napraviti jabukovo sirće od ostatka jabuka koji je izašao iz sokovnika. Taman su fino usitnjene ;-) Nisam to nikad pravila, ali za sve postoji prvi put :-)
A sad odoh dalje za poslom. Ostajte zdravo i kažite mi, pravite li i vi neku zimnicu?

Šta vas tjera da stvarate?

Pročitah maloprije jedan blog post sa navedenim naslovom. I mnogo komentara ispod njega, kao odgovore na postavljeno pitanje. I malko se zamislih. Šta me tjera da vječito nešto "radim u ruke"?
Davno prije bi 'ladno rekla - novac. Nemam ga, a želim se obući. A i kad ga imam, ne stanem u ono što bi željela, jer patim od hroničnog manjka rukava i nogavica. Naime, viša sam i drugačijih proporcija od te imaginarne prosječne osobe koja nosi konfekciju. Pa sve to na meni izgleda kao da se skupilo u pranju :-/
Prvo mi je šila i plela mama. Onda sam nastavila sama. I to mi je nekako postalo normalno. Ni ne gledam više šta ima u radnjama, samo kupim materijal i sašijem šta želim. Čak ne znam ni da li je to jeftinije nego da kupim. Pretpostavljam da nije. Ja svejedno i dalje šijem, jer je vrijeme pokazalo da je tako praktičnije - odjeća uvijek paše i uz stas i uz stil, duže mi traje i radije je nosim.
A i lijep je osjećaj kad na pitanje "Gdje si to kupila?" odgovoriš "Ja napravila" :-)

Dobro, to su "ženske vještine", i nekako pašu uz bilo koju ženu. Da bilo koja kaže "Ja šijem/pletem/heklam/vezem" niko se ne bi pretjerano začudio.
Zašto radim i ostale, ne tako ženstvene poslove?
Počelo je sa pravljenjem nakita. Kao i skoro svaka djevojčica iz generacije, baktala sam se sa Glinamolom i perlicama. Pa sam onda počela da radim sa žicom. A za to treba alat. Pa sa drvetom. I za to treba alat. I tako, nakupilo se toga dosta. Onda sam od bake dobila škrinju koju sam sama komplet restaurisala, pritom uzajmivši alat od tate (bušilicu, brusilicu...)
Potom smo, u neka doba, uselili u svoj stan. Polako smo pozajmljeni namještaj zamjenjivali novim, češće lično napravljenim nego kupljenim. Zašto? Jer smo bili švorc ko dva crkvena miša.
Sad, kad je sve nekako, hvala Bogu, na svom mjestu, kad novaca ima taman dovoljno da ne zaglibimo u (pre)veliki minus na kraju mjeseca, zapitam se zašto i dalje sami pravimo sve i svašta...

Malo sam razmišljala i otprilike ovo bi bili razlozi:
- osjećaj zadovoljstva dok nešto pravim
- unutrašnji mir koje mi taj proces donosi
- ponos kad "od ničega napravim nešto"
- ušteda "imaginarnih novaca" kad sašijem nešto što bi inače masno platila skroz-naskroz pravim novcem
- doprinos dobrom cilju kad se nešto reciklira, prenamijeni ili do krajnjih granica iskoristi
- i najviše od svega, srećni osmijeh, širom otvorene oči moje djevojčice i musavi "hvala mama" cmok u obraz koji sam dobila rano jutros, koji niko ne može ničim platiti :-D

ovo sam ja u gomili krpica, srećna ko prase

A zašto vi (i dalje) stvarate?

još malo krpica...

Oduvijek čuvam krpice od šivanja, "oštricke" kako ih zove moja mama. Za sad uspjevam da ih držim pod kontrolom, da u redovnim intervalima ili nešto napravim ili bacim ono što predugo čeka. Te što bacim bi mnogo radije poklonila nekome  ko će znati šta sa njima da napravi. Ali kad to, kao ni dječija prerasla odjeća, nikome ne treba. Ili su možda svi previše "posh" da se uzimanje takvog, u neku ruku polovnog, poklona smatraju nečim ispod časti ... :-/
Elem,  ovaj put ostaci su od pantalonica koje sam šila za šmizlu prošlog ljeta (da, da, znam, dugo su čekali...)
Evo pantalona koje su sad već značajno iznošene i, vjerovatno, kraće nego što bi čovjek očekivao ;-)
I evo šta je od ostataka nastalo:



Tašnica za šmizi, kad se pođe u šetnju i jastuče za gmizu, za pod malu guzu, kad se sjedi na stolici za velike.
Fotka je mutna jer je zora i nema dovoljno svjetla. Slikanje sa blicom je proizvelo užasne fotografije. Ova, iako mutna, vjerno prenosi stvarne boje.
Tašnica je mala, taman za male djevojčice, na najširem dijelu nekih 22x22cm. U stvari je umanjena verzija moje tašne koju mi je tata donio sa drugog kraja kugle zemaljske. Sve sam "skinula" i oblik, i poklopac i pleteni gajtan od četiri niti (na mojoj je od šest), i kopčanje sa čvorovima (uz obilne instrukcije na YouTube-.u). Jutros je, sva kuštrava od spavanja, "obukla" tašnu, i ne skida je, sva sretna.
Jastuče je cca 30x30x5cm, klasičan mattress pillow, ručno isprošivanih rubova (note to self - napravi konačno taj kožni naprstak!)

I onda  nek' mi neko kaže da je glupo i nepotrebno čuvati krpice od šivenja!
Čuvate li vi ostatke od svojih projekata? Male klupčiće vunice/konca, krpice, trakice, komade šarenih papira, rasparene perlice i dugmiće...? Načinite li štogod od njih, bar povremeno?

Do sljedećeg čitanja, budite zdravi, veseli i kreativni :-)

prave se sendviči...

Ne, ne idemo na put.
Ma ni na izlet.
Nikuda iz četiri zida, osim možda na kontrolu.
Da, oboje su bolesni, blago majci... po ko zna koji put ove godine.
Tako da je jedino što sam uspjela učiniti između redovnih kućnih obaveza, odlaska doktoru, davanja lijekova, tetošenja, nunanja, nosanja i inih sličnih poslova, bilo da napravim sendviče za quilt prekrivače.
Tačnije za tri koja imaju gotove obe strane. Crveni ste vidjeli u nastajanju, a tu su još i roza - featurin' Jagodica Bobica, i plavi, koji je moj dragi muž prozvao "zvjezdano nebo".
Sve ću ih slikati kad dovršim. Časna riječ :-)
U planu ih je još nekoliko, sve dok ima krpica i punjenja za njih. A onda ću svečano (ponovo!) da presložim hobi ormar. (da, da, i njega ću vam pokazati :-) )
Do sljedećeg druženja, ostajte zdravo! :-)

nakon mnogo, mnogo vremena...

Nakon mnogo, mnogo vremena, odlučila sam da ipak napišem ponešto, na nagovor dragih prijatelja. Vele, stvaraš čuda, podijeli sa svijetom :-)
Od prethodnog javljanja je prošlo mnogo vremena. Ozren je od male bebe postao veliki, spretan i okretan gmizo, a Mica velika djevojčica koja uči slova i želi dugu kosu i kikice. Čarobnjak i ja smo ostali isti. Malo stariji, možda mrvicu lakši na vagu, i možda malo pametniji nego što smo bili.
I, čime se zanimam na porodiljskom odsustvu?
Kad imam vremena - svačim.:-)
U zadnjih nekoliko dana, nakon odluke da sve krpice koje čuvam moraju postati "nešto", pravim quilt prekrivače za djecu. Ne samo svoju djecu. Neku djecu. Možda će se nekome dopasti, pa će ih neko kupiti, možda će samo čekati u vakuum vreći da ih nekome poklonim. Ali bar neće biti bezoblična gomila krpica u mom šivaćem ormaru :-)
A evo kako beba O pomaže svojom mami:

Ovo je jedan, od nekoliko dječijih prekrivača - dekica za igru, koji su trenutno u na "stolici za projekte".
A ona, jadna, samo što se ne preturi, jer pored prekrivača u nastanku drži i desetak skrojenih platnenih pelena i metre prekrasnih lanenih materijala koji čekaju da postanu sling marame za neke druge bebe.
Vune i konci čekaju hladnije dane sa manje svjetlosti, a drugi "uradi sam" projekti inspiraciju i vrijeme u koje ću ih "ugurati".
Do sljedećeg pisanja, veliki pozdrav od nas :-)