Da, vječnost je prošla. I još tren.
Kao da je bilo u nekom tuđem životu kada sam pisala o Ozrenovoj rođendanskoj dekici.
Kao da se nekome drugome dešavalo ono što se dešavalo meni, nama.
Vrijeme prolazi, rane zarastaju i sve manje bole.
A onda, kako stari kažu "na promjenu vremena", bez najave, odjednom, saznaš šta sve može da te zaboli.
Pogledaš, i vidiš da je rana i dalje tu. Zjapi otvorena, ogromna i strašna kao i prvog dana, tamo gdje iz života iščupan dio...
Trudim se da što manje plačem, a da se što više smijem.
Rijeka suza te neće vratiti, a smijeh od srca tako podsjeća na tebe.
Znam da me gledaš kroz oči moje djece, i da si tu u njima, u meni, za vječnost.
Nedostaješ nam silno.
I dalje o tebi govorimo u sadašnjem vremenu, po navici. Valjda nam je još uvijek teško svariti konačnost nestanka. Svi nekako i dalje iščekujemo da se vratiš sa nekog dalekog puta, da baneš i iznenadiš nas...
Mirno snivaj najmiliji tata i deda.
Nasmiješi nam se iz oblaka, pomiluj nas dok spavamo, opomeni u snu kad na javi srljamo.
Volimo te mnogo, do neba i natrag.
