Saturday 22 September 2012

Klopa iz restorana


Ne priuštimo si baš previše često da jedemo nešto što nije skuvano u našoj kujni. Ne, nismo gadljivi na tuđe kuvanje, samo nam je, jelte, preskupo. Tu i tamo, za nekih previše lijenih ili nekih previše umornih ili bolesnih dana, poručimo pečeno pile sa grilanim povrćem i krompirićima. Ili porodičnu picu. Svi se naklopamo, a često ostane i za večeru. I ti povremeni izleti u troškadžijske vode, ta ne-baš-jako-opravdana potrošnja mi ostavlja malecnu grižu savjesti. Jer smo mogli pojesti ručak od namirnica koje imamo kući, a ne potrošiti tih nekih 20KM na gotovu klopu.
Al' eto, preživim.

Prije par dana dobili smo poklon bon vrijednosti 50KM (~25€) za jedan gradski restoran. Poučena prethodnim iskustvom da pečeno pile i brdo priloga uz njega košta nekih max 15-20KM i uvijek ostane za večeru, pošaljem muža po klopu. Da donese, da ručkamo i zaledimo višak za neki sljedeći ručak.
Aha.
Znate šta je donio? Dvije porcije i jednu malu salatu. Dvije. Kao dva (2). Jedan -1, dva -2.
Nema dalje.
Još sam šokirana.
Šta je bilo u kutijama?
U jednoj pečena teletina sa rižom i gljivama, u drugoj dinstana teletina sa bešamelom i povrćem. Ništa specijalno. Jer specijalno se nije moglo ni kupiti za tih 50KM.
Pojeli smo svi tih fensi-šmensi 50KM u potpunoj nevjerici. Naravno da nije ništa ostalo. Porcije jesu pristojno velike, ali i nas je četvoro.
Oboje zaprepašteni komentarišemo kako je to skupo, i kako nam nije jasno da ljudi imaju novaca jesti u restoranu na dnevnoj bazi. Uz to muž veli da je restoran bio dupke pun. Baz praznog mjesta za sve vrijeme dok je čekao da se klopa napravi.

Dal' sam ja škrtica ili ne, nisam objektivna da sudim. Da smo mnogo jeli po restoranima - nismo. Ponekad, u neka vremena kada nije bilo djece i današnjih briga, znali smo jedno drugo izvesti negdje o specijalnijim prilikama. Tipa rođendan, godišnjica, položen ispit, ... Tada mi se nije činilo toliko skupo udovoljiti jednom takvom malom hiru s vremena na vrijeme. I nekako sam mogla lakše probaviti činjenicu da ljudi vole da im neko drugi skuva više od likvidnosti vlastitog računa. I da "moraju" biti viđeni na određenim (in) mjestima, pa makar ih to koštalo i kožu sa leđa.
Sad, iz perspektive roditelja dvoje male djece, a sve u vijeme ekonomske krize, takvo nešto mogu da svarim samo ako su u pitanju momci i djevojke bez porodice, a sa vlastitim prihodima. Jer sebe ne mogu ni da zamislim da 'ladno iskeširam 50KM za dva obroka. Ma ja sam i u onaj bon gledala kao u novčanicu i kalkulisala koliko je to jela na astalu...
Poklonu se u zube ne gleda, ručali smo svi jedan dan, a nismo uključili šporet ni stajali za njim.
Uz ručak smo, kao desert, (ponovo) saznali da smo grozno štedljivi.
Hvala Bogu, neka smo :-)

Wednesday 19 September 2012

Brzo skuvan paradajz sos

Evo još jedan receptić.
Onaj bez mjera i okvira, kakvi su me beskrajno nervirali kad sam započinjala svoje druženje sa varjačom i ostalim drugarima.
Strašno su mi smetali izrazi tipa „dodaj xy koliko treba“ (grama, moliću, GRAMA!),  „izvadi kad je pečeno“ (koliko je to MINUTA!?), „u prethodno zagrijanu rernu“ (na KOLIKO stepeni!?) i sve tako...
Kasnije, sam se naučila koliko je to stepeni u rerni potrebno za kolačiće, a koliko za pečenje krompira. Koliko to brašna ište tijesto za knedle, i kad su jela gotova. Pa tako i recepte pisati. Odokativne. Po ukusu, praktične i brze.

Takav je i ovaj. Bez mjera, ali brz i efikasan. I nadasve ukusan.
Ja paradajz ukuhavam do konzistencije sosa, iliti kao pekmez. Ko voli kečap, ne treba kuhati toliko, nego kraće da sos ostane tečniji.
Postoje dvije varijante kuhanja, u rerni ili na ploči šporeta. S obzirom da je u vrijeme kuhanja ovog paradajza rerna bila zauzeta pekmezom od šljiva, sos se kuhao na gornjem dijelu šporeta. Da, gornjem dijelu, na sve četiri ringle istovremeno :-)
Takođe postoji extra brza i brza podvarijanta. Ona sa odmah usitnjenim sastojcima i ona kod koje se drobljenje dešava u finalu. Sve će biti u tančine objašnjeno, i međusobno upoređeno, kako budemo napredovali od sastojaka do punih tegli.

Dakle, sastojci.
Paradajz, preferabilno domaći, u nekoj količini koju možete savladati odjedared.
Vrsta paradajza je nebitna, ja ovdje na hrpi imam barem dvije vrste velikog i dvije patuljastog (cherry) paradajza. Otprilike ga ima oko 5kg. Jedna ipo velika glavica celera sa lišćem, jedan debeli korijen peršuna. Tri glavice bijelog luka, 6 crvenog.
Ono žuto sa desne strane je žuti paradajz. On nije ušao u ovu bajku.Tu je jer je zadnji sa biljke, da ulovim sjeme. O tome neki drugi put.
Svo je povrće iz bašte moje mame, nešpricano.
Od pribora vam treba jedan manji nož, sjeckalica ili štapni mikser (može i blender), suđe/sud u kojem ćete kuhati, nešto sa čime ćete miješati i naravno, izvor topline – rerna ili ploča šporeta (električna, plinska ili šporet na drva, od volje).

Čišćenje paradajza na moj način

Prije sam redovno gulila paradajz. Ono, po receptu. Vrelom vodom ofuren, na vrhu unakrst zasječen paradajz. Mučno guljenje i vječito nezadovoljstvo ukupnim postupkom. Zašto? Jer se neki skuvaju tako ofureni, a nekima ni 90°C nije dovoljno da se mogu oguliti. Pa imam na kraju sos od većinom oguljenog paradajza. Bljeeee...
Nećem gulim više. Što? Pa ni fabrika ih ne guli. Fabrika ih a) samelje ili b) skuha ucijelo dok se potpuno ne raspadnu i propasira nejestive dijelove. Biram mljevenje na sitno uz prethodno povađene sjemenke.

Kako? Lako, ovako :-)







Paradajz se presječe na pola, poprijeko. I lijepo nad sudoperom – iscijedi. Sva (jako kisela) vodica koja se nalazi oko sjemenki, i većina sjemenki lijepo izađu van. Ako su baš zapele pa neće da izađu, pomognem im prstom ili saperem pod mlazom vode. I, evo, paradajz bez većine sjemenki. Nožem odsječem mjesto gdje je bila peteljka i ako ima šta što nije jestivo. Odložim u tepsiju/zdjelu/štagod. Cherry paradajze samo stisnem, i sav višak izađe van. Kad je sav paradajz očišćen, očistiti crveni luk, rasjeći na manje komade, kao i korijen peršuna. Korijen celera isjeći na pločice cca 1cm debljine, a kasnije i na manje komade, po potrebi. Lišće celera oprati. Ono takođe ide u smjesu.
E, sad. Kod varijante „zdrobi odmah pa kuvaj“ koju ovdje predstavljam, sve skupa se zdrobi u sjeckalici i tako sjedinjeno kuha. U „zdrobi samo paradajz“ varijanti drobi se samo paradajz, a drugi sastojci se kuhaju u većim komadima.
Takva je varijanta pogodnija za isprobavanje recepta, jer je momenat kada su pločice celera skuhane, indikator da je i sve ostalo skuhano. Bilo da se drobi sve odjednom ili samo paradajz, ako se kuha na ploči, potrebno je što da su sudovi/sud što širi. Kako koja tura završi sa drobljenjem, tako završava u jednom od sudova na kolima koja su uključena na maksimum. Ako se kuva u rerni, sve se istrese u jednu ili nekoliko tepsija i po uzoru na pekmez od šljiva, kuva se samo. Jedino je ovdje temperatura niža, negdje između 150 i 100°C. Na fotki desno poziraju sve tri moje šerpe i velika tava.

Dalje je vrlo jednostavno. Ukuvava se dok se ne zgusne i dobar dio vode nestane.
Nakon nekih sat ipo ukuvavanja, sve je stalo u jednu šerpu. Ako se celer kuva odvojeno, kad je kuvan, štapnim mikserom zdrobiti i njega i luk i lišće i eventualne druge dodatke, u jednoličnu smjesu. Dokuvati još ako je previše rijetko.

Kada je gustina zadovoljavajuća, prelazimo na ukus. Svi dodaci su individualni, i po volji. Bilo da se radi o dodavanju šećera, soli, sirćeta, bibera, suvih trava (origano, mažuran, bosiljak...), ljutih papričica, bijelog luka... Dodajte šta volite. Jedino pravilo je da dodajete po malo, dobro promiješate i probate prije dodavanja sljedeće ture začina. Ja sam ovaj put dodala malo soli i bijeli luk protisnut kroz onu malu pasirku/gnječilicu.





Vrelo nasula u tegle, zavrnula, okrenula, ušuškala. Ujutro otkrila. Svi poklopci zabravljeni kako valja i trebuje. Treća tura paradajza označena i spakovana u špajz. Lagano mi ponestaje tegli...

Pozdrav i prijatno

Monday 17 September 2012

Pekmez od šljiva lijene domaćice


Dal’ sam lijena ili pa i nisam, nemam pojma.
Nekad mislim da jesam, jer umijem da ljenčarim i džabalebarim kao pravi virtuoz, a za to vrijem se moglo, jelte, nešto korisno sačiniti. A, onda, opet, (pre)često sam i težak radoholičar, multitasking maratonac i svašta nešto na tu temu.

Pekmez je nazvan pekmezom lijene domaćice jer se većinom kuva sam. A domaćica upotrijebi vrijeme koje bi inače utukla u miješanje šljiva, na neki drugi, njoj draži (bitniji, hitniji, pametniji...) način. Ja ne volim da miješam pekmez. Redovno mi zagori jer stalno letam da radim još nešto uz to.

Nego da počnem ja, dosadna sam već ;-)
Fotkala sam redom kako sam stizala, bio je mrak, koristila sam blic, pa su fotografije takve kakve su. Trajpod nema mjesta u mojoj kuhinji u ovakvim prilikama. Naročito kad imam malog "pomagača" koji se muva okolo.

"Recept" nema mjera ni vaganja, sata ni štoperice, a naročito nema termometra. Nikakve mjere. Ovo čak i nije recept u pravom smislu, više je (moj) način kako se pravi pekmez. Sve je odokativno i prema vlastitom ukusu. Bilo da je u pitanju količina, potrebno vrijeme ili bilo šta treće. Mnogo toga zavisi od voća koje se upotrebljava, količine koja se kuva, od jačine i veličine rerne, a najviše od mišljenja i ukusa onoga ko pekmez kuva. Od lijene domaćice, ofkors ;-)

šljive i tepsije
Za pekmez od šljiva trebaju vam, naravno – šljive. Onoliko koliko možete savladati odjednom, u jednoj turi. Ovdje baratamo cifrom od 10kg, ali može i više i manje. Koliko imate ruku na raspolaganju da vam pomognu, koliko potrebe za pekmezom... itakoto - tako se i rukovodite.
Uz to vam treba rerna/pećnica koja radi i, poželjno, ima ventilator. Od suđa – tepsije. Ako kuvate više, onda i velika plitka šerpa, koja staje u rernu. Mene mrzi da je skidam sa zida na kome živi skupa sa pasirkom, pa ću je zaobići ovaj put :ljenčina:

Prije nego pristupite odstranjivanju košpica poželjno je da zaštitite prste desne ruke (ili lijeve, ako ste ljevak). Debelim gumenim rukavicama ili barem trakama flastera. Šljive su vrlo osvetoljubive, i ne rastaju se lako sa svojim oštrim košpama. I pored toga što sam palac i kažiprst zaštitila flasterom, postadoh žrtva šljivaste samoodbrane. Tačno na zglobu mog napaćenog desnog kažiprsta. S obzirom kako sam se „provela“ sa prethodnom turom šljiva mogu slobodno da zaključim da sam prošla los.

Elem, šljive operite ako morate. Ako su organic, oliti nešpricane, i u to ste sigurni, ne treba ih prati. Ja nisam, oprala ih je kiša. :-)
Uključite rernu na 250°C da se grije, oba grijača, zasad bez vrtilatora. Redajte šljive u tepsije u jednom sloju. Kako koju tepsiju završite, trpajte u rernu odozgo naniže. Ovdje baratamo sa četiri tepsije. Tri koje su došle uz šporet i stoje same na za to predviđenim utorima i jedna malo manja, klasična kolačarska, koja sjedi na rešetki. Kad uđe treća, prebacite grijač na donji. Kad se sve četiri udobno smjeste, uključite i vrtilator.
I... skuvajte si kafu, napravite sok, pogledajte seriju... šta god. Poslije nekih pola sata isključite grijač, pa se opet posvetite nečem drugom. Povremeno otvorite vrata rerne da izađe vlaga, ne zavirujući pritom unutra, u momentu otvaranja, jer ćete se gadno oFržiti.

Kad šljive dobiju ovaj izgled, vrijeme je da se ujedine. U najdublju tepsiju (ili pomenutu veliku plitku šerpu koja staje u rernu) istresite sadržaj, vratite nazad u rernu i ’ajte opet za drugim poslom. U ta doba uključite samo donji grijač na 150°C uz ventilator. Nemojte prevršiti visinom ako nećete biti u blizini da nadgledate, jer će se tečni sadržaj naći na dnu rerne i dodati vam još posla. Naime, sadržaj u tepsiji, kao i u šerpi na ploči šporeta kuva, vri i – kipi. Radije kuvajte u dvije tepsije ili u šerpi.
Ribanje rerne je teška robija...


Kada sva kuća počne da miriše na kolače, vrijeme je da prvi put promiješate budući pekmez. Ja koristim lopaticu za taj posao jer je taman dovoljne širine. Obavljajte druge poslove, odmarajte, čitajte... povremeno zavirite pekmez, promiješajte, skinite sa rubova i opet zatvorite.

Kada se ukuva do željene gustine izvadite van. Meni je pokazatelj ukuvanosti kad vidim dno tepsije kad povučem lopaticom. Probala sam uslikati, al' nije baš izvodljivo kad jednom rukom vučeš lopaticu po vrelom pekmezu, a drugom džidžiš fotoaparat...

Probajte pekmez.
Dodajte malo šećera (šolja za mlijeko npr.).
Dobro promiješajte.
Probajte ponovo.
Primjetite da je pekmez postao rjeđi nakon dodavanja šećera. Ako vam je još nedovoljno slatko, dodajte još malo šećera (pola šolje). Opet promutite i probajte. Kad je dovoljno slatko, vratite nazad u rernu na 150°C. Nemojte dodavati previše šećera, jer će se pekmez opet ukuvati, na još manju zapreminu, i postati presladak. A i nije cilj da u tegle spremate šećer, nego voće :nature freak:
Računajte da od momenta dodavanja šećera  pekmez počinje da šprica, jer ste mu sa šećerom dodali i vode koju je taj isti šećer pokupio iz vazduha. Stoga pažljivo miješajte i pritom zaštitite ruku mokrom krpom ili barem dugim rukavom.  Dokuvajte ponovo do željene gustine. Sad možete dodati i mirisne dodatke – vanilu, rum ili nešto treće po vlastitom izboru.

Dok se muvate oko drugog posla, a pekmez se još ukuvava, spremite tegle.
Ja volim cjelokupnu zimnicu skladištiti u malim teglama. Poznate su kao „tegle od pola kile“ jer ugrubo, u njih staje pola kilograma sadržaja, mada im je stvarna zapremina oko 3,5dl.
Tegle, dakle. Oprane.
Ne moraju biti vruće prije sipanja pekmeza, samo čiste.
Poklopci.
Metalni.
Očuvani, bez iskrivljenih ili zarđalih dijelova. Preferabilno novi. Da, da, ja sam čudak koji kupuje nove poklopce za tegle... (i tim se dičim :-))

svih 12 komada, iliti 6kg
Ukuvan pekmez sipajte u tegle, do gornjeg ruba. Nemojte prepuniti teglu, nema potrebe, samo će iscuriti oko poklopca kad ga junački zavrnete. Čim napunite teglu, zavrnite poklopac.
Iz sve snage. Do kraja.
Ako preskoči, ne valja, uzmite drugi.
Teglu odmah okrenite naopačke.
Ako curi, poklopac ne valja, uzmite drugi.
Strpajte sav pekmez u teglice. Za taj posao koristim najobičniju supenu kašiku. Svaku napunite do vrha, svaku dobro zavrnite, i okrenite naglavce. Kad su sve napunjene, zatvorene i naopačke, pokrijte nečim. Nije nužno da vadite jorgan, deku ili nedajbože vlastiti perjani jastuk. Nekoliko (štrokavih) kuhinjskih krpa koje se motaju po kujni će biti sasvim dovoljno. Ostavite da se samo polako ohladi, što najčešće potraje bar pet-šest sati – ’oće reć’ - do ujutro.

uvučeni poklopci, svi osim šarenog (drugi red desno)
Otkrijte teglice kad su se ohladile. Okrenite na pravu stranu. Zgledajte svakoj poklopac. Ako nije uvučen, označite teglu sa „upotrijebiti odmah“ i bubnite je u fridž ili negdje na dohvat. Takva se teglica neće dugo održati pa je najbolje da se što prije upotrijebi. Na mojoj slici to je tegla sa šarenim poklopcem koju su neki tamo slatkoljupci načeli toplu ;-)
Ostale, sa fino uvučenim poklopcima, obrišite od ostataka pekmeza, nalijepite naljepnicu sa oznakom sadržaja i godine proizvodnje (i ture, ako pravite više tura istog pekmeza) i ostavite na mjesto predviđeno za čuvanje zimnice. Ovako spremljen pekmez može da stoji vječno. Jednom smo u podrumu, prilikom velikog spremanja našli zaboravljenu teglu pekmeza od šljiva staru ravno sedam godina. Pekmezu unutra nije falilo ama baš ništa :-)

Suma – 10kg šljiva – sve šljive ušle u pekmez (0% bačenih šljiva), košpe su težile oko 900g (izvagano samo zbog ovog blog posta), 10 supenih kašika vanilin-šećera (lično napravljenog), 1dl jamajkanskog ruma. Od šljiva u vrećici do pekmeza u teglama proteklo ukupno 4,5h. Cijeli poduhvat je iznjedrio 6kg pekmeza i ovaj blog post :-)

Pozdravlja vas vaša lijena domaćica :pusa i mahanje:

Thursday 13 September 2012

Mile-a-Minute


Vele, to je naziv. Milja u minuti. Milja = 160 934 cm. Mlogo brzo.
Mislim, nije baš da mogu tako brzo heklati, al' da ide brzo - ide.
Da je lako - jeste.
Instant gratification.
I tako (konačno!) ja sama sebi napravih vuneno ćebence. Svi imaju po jedno. Red je valjda da imam i ja, jel' tako!? ;-)
Elem, ćebence izgleda ovako:
my very own woolen blanket

A napravljeno je (a kako bi drugačije) od reciklirane vune. Od četiri džempera kupljena na ljetnoj rasprodaji u second-hand šopu. Onda kad su se prodavali za manje od bagatele, po marku-dvije po komadu, nezavisno od veličine, sastava, izgleda ili očuvanosti/nosivosti. Svi su bili ubibože grozni. Krojevi, pletovi i boje osamdesetih. Preveliki široki (šišmiš) rukavi, pletenice i gdje treba i gdje ne treba, prevelike rol-kragne, perle i slične trice. Neki skroz kratki, neki kao kaput dugi. Veri stajliš za osamdesete, al' danas potpuno nenosivi.
Ali svi 100% vuneni :-)
I tako su većina njih završili oparani, oprani i smotani u mom secret stash-u da čekaju upotrebu. Od mnogih odabrala sam četiri, od kojih je jedan imao čak i malko kašmira u sastavu. I heklala. Heklala. I još malo (zjev) heklala. I za desetak dana heklanja uz TV odjednom stekla dekicu :-)
Šema je superkul, radi se u trakama, koje se kasnije međusobno spajaju. Tako da ne mora cijelo ćebe da bude u krilu dok se radi. Što je definitivno plus u mom svemiru.
Šemu sam našla, kao tekstualni pattern na engleskom jeziku, negdje na nečijem blogu u bespućima interneta. Bila sam dobra i fina i nacrtala je za odvažne među malobrojnom publikom koji bi da se okušaju.

Eto, za večeras toliko, a sutra-prekosutra-nekad nešto drugo :-)
Veliki pozdrav i ostajte zdravo.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...