Prvi put na vašaru

Ma nije ono vašar-vašar. Sa šećernom vunom, ringišpilom i "autićima". I ne zove se tako, nego smo se mi zezali da smo prvi put na vašaru. Zove se Art Design buvljak. I na njemu smo se prvi put pojavili kao izlagači. Prvi put ikad. :-)
Održao se juče u Domu omladine u BL. Javni poziv za učešće sam vidjela na fejsbuku, i zaključila da je red da se i mi jednom bar jednom negdje pojavimo u javnosti. Pod "mi" mislim na milog muža čarobnjaka i mene. Magične klince smo poslali baki :-)
Fotografija, naravno, nema. Jer sam ja, naravno, zaboravila fotoaparat. Ali, evo, ukratko. Posjećenost je mogla biti i bolja. Ali, s obzirom da manifestacije nije reklamirana, niti je njeno održavanje podupirao bilo kakav konvencionalni medij (TV, radio, novine), mislim da je ipak posjećenost bila dobra.
Izazvali smo značajan interes, probudili znatiželju i podigli pokoju obrvu. A podijelili smo i mnogo letaka za sling marame i platnene pelene. Na prepad me uhvatila novinarka BH radija za intervju O_o, a predveče je manifestaciju snimila i televizija. Nemam blagog pojma da li sam se zaista čula na radiju i da li su nas prikazali na televiziji. Ako neko zna, neka javi kako je to sve skupa zvučalo/izgledalo.
Zagledali su pačvork prekrivače, smješkali se igračkama, zainteresovano gledali heklane korpe, pitali za sling... Svi bez iznimke su morali pipnuti neodoljivu mekoću i slatkoću pliša platnenih pelena. Ali, zvijezda dana su ipak bili platneni ulošci za dame, koje sam ponijela na nagovor supruga. On je bio siguran da će se to najbolje prodavati. Da, bio je u pravu. To smo jedino i prodali. I to taman toliko da pokrijemo vlastite troškove za taj dan - trošak učešća, parkinga i dva sendviča. I još smo "dobri" cijele četiri marke :-D Nije loše za prvi put na vašaru, zar ne ;-)
Na žalost bilo je baš vidljivo kolika je kriza i besparica. Nismo samo mi imali slabu prodaju. Svi su slabo prodavali. Ljudi su dolazili, zainteresovano gledali i, većinom, sa žaljenjem i uz uzdah odustajali od kupovine.
Za nadati se da će biti bolje.

Veliki pozdrav svim učesnicima, od kojih smo neke i upoznali i lijepo se ispričali.
Ako nas je neko fotografisao, bilo bi nam drago da dobijemo sličke.
Sljedeći susret je negdje početkom februara. Vidimo se tamo!

P.S. Hvala našoj dragoj Suki što nam je pozajmila tetu koja je nosila sling :-*

Ratatouille

image © Pixar Animation Studios, Walt Disney Pictures

Nope.
Nije riječ o simpatičnom mišu iz crtaća, mada on ovdje krasi ovo moje pisanije.
Riječ je, naravno, o jelu istog naziva.
Ratatui.
Smiješno zvuči. Kao dječija brzalica.

Čula sam ja nekad za to jelo. Davno. Kao, to ti je skrooooz onako - francusko jelo. Šta god to značilo. Nikad u životu nisam probala, a ni skuvala. Bilo je negdje na "probaj skuvati" listi da saznam šta je to i u kojoj je mjeri jestivo.
U međuvremenu se desilo da sam završila škole, zaposlila se, udala i stekla dvoje djece. Stoga, ta "to-do" lista više odavno ne važi. Njeni dijelovi plutaju negdje na rubu sjećanja i ponekad izrone na površinu.
Kao ratatui
I ja tako nedavno, poslije podne uz kafu "čitajući novine"*, naletjeh ponovo na ratatui. I sjetih se. Zaključih da sve skupa dobro zvuči "na papiru" i da je vrijeme da se proba. Pa sam, eto, probala i saznala. I izvještavam da ne samo da je jestivo, nego jako ukusno i izrazito praktično, zasitno i zgodno da se smrzne.
Aha! Sad već držim pažnju zaposlenih žena, supruga i majki :hihihi:

Jelo može biti posno, a i mrsno, tj.s mesom. U originalu je bez mesa, ali kako ja kuvam za mesoždere, onda je kod mene s mesom.
Kuva se u etapama, pa preporučujem upotrebu nekoliko tanjira/zdjelica, kao u kuvarskim šou programima, jer je tako mnogo zgodnije.

Potrebno je:
dva oveća patlidžana
2-3 crvena luka
3 crvene (može i druge boje) paprike babure, poveće, ili nekoliko manjih
3-4 tikvice (svijetle, tamne, kakve god)
4 velika paradajza
3-4 čena bijelog luka
ulje
so, biber
travke po izboru - list lovora, timjan, bosiok...
za mesoždere - pileća prsa (komada dva, onoliko koliko ima na piletu, jelte) i opciono pileća supa

Povrće, oprati, pa sjeckati, i svako smjestiti u svoju zdjelu/tanjir. Prvo patlidžan. Ko voli oguliti, oguli. Nasjeći na komadiće "za u kašiku" i pošteno osoliti. Prebaciti u đevđir/cjediljku da se cijedi. Zatim očistiti bijeli luk i crveni luk. Crveni luk isjeći dosta krupno. Papriku takođe. Tikvice na kockice, kao i patlidžan, ali nju sada ne treba soliti. Paradajz takođe možete oguliti, a možete to i da preskočite. Nasjeći na krupno. Prije toga povaditi sjemenke kome smetaju (vidi paradajz sos). Meso, ako je u igri, nasjeckati na kockice, osoliti, pobiberiti, ostaviti da sjedi u ćasi. Supu zagrijati, ako će se njome nalivati jelo.

U oveću tavu, a još bolje u oveću šerpu, staviti ulja (supenu kašiku). Na zagrijano istresti crveni luk. Posoliti. Pržiti dok ne požuti i počne pomalo da dobija karamel nijansu (~10min). Dodati paprike. Dinstati još dok paprika ne omekša. Istresti u drugi sud. Ako na dnu ostane "glazura" karamel boje, ne brinite, to tako treba. Stavite malo tople vode/supe, rastopite i saspite preko već izdinstanog povrća. Ovaj korak možete ponavljati nakon svake ture povrća, ako se "glazura" nakon dinstanja pojavi. "Glazura" je esencija dinstanog povrća i ne zaslužuje da se baci. A kako ima običaj da izgori, bolje je skinuti je nakon svakog dinstanja i sjediniti sa povrćem.
Ponovo kašika ulja u vrelu tavu, sasuti tikvice, posoliti, izdinstati dok ne porumene. Istresti preko luka i paprika. Iscijediti patlidžan, prodinstati na nešto više ulja (dvije kašike) dok ne omekša. Istresti preko ostalog povrća. Ako se pravi sa mesom, sad je vrijeme za brzinsko prženje mesa. Prženo sasuti u posudu sa povrćem. Opet malko ulja, zdrobiti bijeli luk u presi, propržiti par sekundi, pa dodati paradajz. Kad zakuva miješajući skinuti "glazuru" od prethodnog dinstanja sa dna posude. Paradajzu ne treba više od nekoliko minuta da omekša. Sjediniti sve u jednoj šerpi/loncu. Promiješati. Doliti tople vode/supe, ubaciti biljčice po ukusu, posoliti, pobiberiti. Dovesti do vrenja, pa smanjiti vatru da samo lagano krčka. Na nižoj temperaturi krčkati sat-sat ipo. Tu i tamo promiješati.  Probati. Izvaditi lovor, začiniti dodatno ako treba.
Klopati i tražiti repete.
Najbolje paše uz hrskav svjež ili istostiran hljeb i malo kiselog vrhnja. 
Šta preostane (a preostaće sigurno, jer je ovo baš povelika mjera) zamrznuti za neki drugi put.
Prijatno! :-)
___________________________
* "čitanje novina" = čitanje blogova u Google reader-u

Organic? Paaaa... ne znam baš...

Svako ko kupuje voće i povrće (a svi kupujemo) misli da je kupovina na pijaci najbolje rješenje.
I većinom su u pravu.
Jer je voće i povrće većinom barem pristojno svježe. I većinom lokalno i sezonsko.
I to je sasvim i skroz OK.
U potrazi za što boljom klopom za sebe i podmladak, nejčešće se u najboljoj namjeri zaputimo u krajnji ćošak pijace/tržnice, gdje su bake, deke i pokoja sredovječna teta, sa artiklima koji izgledaju potpuno lokalno i autentično - 'oće reć' nisu baš svi paradajzi jednakog promjera i oblika, nisu baš sve mrkve oprane i duge pola metra, a nađe se i pokoja špatna jabučica, čisto radi domaćeg dojma. I sve je u sezoni, jer ne prodaju kelj u julu, a ni jagode u januaru. I svi tvrde da im je to višak iz vlastite bašte.
I naravno, da nije špricano.
Nikad i ničim.
Aha.
Malo morgen. Da nisam porasla sa seoskih korijena, vjerovatno bi i ja 'ladno kupovala tu priču. Bukvalno. Jer sve što kupujete u toj situaciji i jeste samo to - priča.

Da bi jabuka uopšte bila jabuka, da liči na jabuku i da neko poželi da je kupi (i pojede), mora se špricati barem pet puta.  
MORA.
Komercijalni proizvođači špricaju i deset i više puta u toku sezone. Da ne špricaju jabuke ne bi preživjele do branja. Mislim, preživjele bi, ali ne bi bile kao sa reklame, sve lijepe, jednake i prosto neodoljive. A bez fungicidnog tretmana nakon branja ne bi nikako mogle da "dožive" do sljedećih jabuka, posebno ne takve lijepe i sočne, kakve ih kupimo u maju i junu.
Zašto, pita se s pravom prosječan potrošač. Zar se nisu jabuke i prije gajile i nije im trebalo baš toliko brige. Na žalost, sve jabuke koje imamo na izbor na tržnicama širom regije (ma i svijeta, ako ćemo pravo), su samo i isključivo razne na mnogo načina izukrštane kalemljene jabuke. Rijetko ko, da ne kažem baš niko, gaji autohtone sorte jabuka. Sorte koje kad posijete sjeme možete za izvjestan broj godina zaista očekivati da imate jabuku sa plodovima jednakim onom iz kojeg ste davno izvadili sjemenku. Probajte sa komercijalnom jabukom. Sjeme neće ni proklijati. Ako imate sreće da proklija, nikad sa te biljke nećete dobiti jabuku koja je jestiva. Ne morate probavati, probao moj deda nekad davno.

I nije toliko zlo što redovno "provale" pojedine prodavce da "domaći" bijeli luk, u stvari potiče iz Kine, a "domaći" paradajz iz Španije, i da je sve skupa kupljeno u najbližem supermarketu. I to na rasprodaji, kao roba niže klase, jer su nejednakog oblika i veličine i možebitno tu i tamo malko ugruvani.
Veće je zlo ako su voćke i povrćke zaista uzgojene negdje u predgrađu. Na teškim metalima i aromatičnim ugljovodonicima zagađenom tlu. U zraku punom izduvnih gasova i (pri)gradskog smoga. Zalivane obilno vještačkim đubrivima, pesticidima, herbicidima i fungicidima da uopšte mogu opstati tu gdje se nalaze. Zarad štednje i boljeg napredovanja, povremeno ih zaliju i otpadnim vodama iz domaćinstva ili životinjskih nastambi. I onda se bez laži i prevare mogu nazvati "domaćim iz bašte" jer jesu. Samo je preskočen onaj dio sa izostankom špricanja. Valjda se, kao neko nepisano pravilo, podrazumijeva da je sve što je domaće iz bašte - nešpricano. U tom slučaju, kupovina "plastičnog" španskog povrća u supermarketu zvuči superfajn. Tu bar imate nadu da se bar ponekad, makar zbog kašnjenja u isporuci, ispoštuje karenca.
Teta sa pijace ne zna ni šta je to.

Peškiri

Da, peškiri.
Prozaično, znam.
Čini mi se da ih jedemo, kojom brzinom se ta čuda ponovo nađu na pranju, pa odjedared nema ni jedan čist i suh. Po kupatilu ih ima na sto mjesta na raznim visinama i za razne namjene. Iznad kade komada dva. Iznad lavaboa takođe. Šmizlin na njenoj kukici i prikladnoj nadmorskoj visini. Za male friško oprane guzice peškir visi sa kuke na ormariću iznad veš mašine/presvlačilice plus još jedan za pod dupe na prematalici... Uz njih, tu i tamo nekoliko random peškira u raznim stadijumima suhoće i prljavoće u/na/oko korpe za veš....
Nije to bogzna šta. Svi imaju takve varijante u kupatilu. Čak i oni koji imaju "jedem s poda i ogledam se na pločicama" kupatilo. Pa što onda pišem sve ovo?
Zato jer mi je najmrža stvar u cijeloj priči čist peškir koji završi na podu, a sljedstveno tome i u korpi za veš, samo zato jer je - spao sa kukice. A dešava se. Počesto.
Pa sam na kraju balade objedinila dva zadatka. Popunjavanje broja peškira i osiguranje da dotični ne završe na podu zato što su spali sa kukice jer nemaju adekvatan sistem za kačenje.
Prvo, trebalo mi je peškira. Naravno da to ne podrazumijeva kupovinu nego temeljnu eksploraciju i eksploataciju tzv. "unutrašnjih rezervi".
Ili prostim jezikom rečeno - daj da vidim šta ima u ormaru. :-)

A u ormaru se našlo štošta. Pored "zlatnog rudnika" zvanog frotirne tetra pelene, koje bebac nije nikad koristio, našlo se tu nekoliko peškira koji su se podrapali na sredini (tamo gdje ih, jelte, treba zakačiti, a nema kukice) i dva GIGANTSKA peškira iz faze "kosa do dupeta". Tada su nam trebali toliki da se dotična griva nakon pranja može u nešto zamotati a da nigdje ne viri. Da sušenje fenom ne traje eonima, nego sasvim pristojnih i izdržljivih pola sata :-)))
Elem, njih sam tako ogromne, isjekla na tri dijela svaki, i dobila šest sasvim pristojnih peškira za ruke/lice. Čak sam bila fina i da ih obrubim (vlastoručno napravljenom) kosom trakom. Pelene su ionako već bila porubljene overlock secure stitch-om :ne popravljam ono što radi:
Onda sam pronašla adekvatan sistem za kačenje. Odličan, čak. Vezeni towel-holders, po tipu aplikacije sa obe strane. Super! E, al' nije super što su pravljeni za ram 5x7, a ja imam ram od tričavih 4x4 inča (10x10cm). Onda sam sjela i jedno popodne klikala, klikala, :zjev: klikala... obrađujući fajlove za gospođu mašinu. Okretala, smanjivala, smanjivala gustinu... bla, bla, bla... I na kraju zgotovila one koji su mi se dopali. Nakon toga sam se nekoliko dana neviđeno zabavljala praveći ovo:

Ugodno sa korisnim. Zabava za mene i podosta novih, sasvim upotrebljivih i potpuno funkcionalnih peškira. Što se mene tiče, win-win situacija. :-)
Ostajte mi zdravo :-*

Klopa iz restorana

Ne priuštimo si baš previše često da jedemo nešto što nije skuvano u našoj kujni. Ne, nismo gadljivi na tuđe kuvanje, samo nam je, jelte, preskupo. Tu i tamo, za nekih previše lijenih ili nekih previše umornih ili bolesnih dana, poručimo pečeno pile sa grilanim povrćem i krompirićima. Ili porodičnu picu. Svi se naklopamo, a često ostane i za večeru. I ti povremeni izleti u troškadžijske vode, ta ne-baš-jako-opravdana potrošnja mi ostavlja malecnu grižu savjesti. Jer smo mogli pojesti ručak od namirnica koje imamo kući, a ne potrošiti tih nekih 20KM na gotovu klopu.
Al' eto, preživim.

Prije par dana dobili smo poklon bon vrijednosti 50KM (~25€) za jedan gradski restoran. Poučena prethodnim iskustvom da pečeno pile i brdo priloga uz njega košta nekih max 15-20KM i uvijek ostane za večeru, pošaljem muža po klopu. Da donese, da ručkamo i zaledimo višak za neki sljedeći ručak.
Aha.
Znate šta je donio? Dvije porcije i jednu malu salatu. Dvije. Kao dva (2). Jedan -1, dva -2.
Nema dalje.
Još sam šokirana.
Šta je bilo u kutijama?
U jednoj pečena teletina sa rižom i gljivama, u drugoj dinstana teletina sa bešamelom i povrćem. Ništa specijalno. Jer specijalno se nije moglo ni kupiti za tih 50KM.
Pojeli smo svi tih fensi-šmensi 50KM u potpunoj nevjerici. Naravno da nije ništa ostalo. Porcije jesu pristojno velike, ali i nas je četvoro.
Oboje zaprepašteni komentarišemo kako je to skupo, i kako nam nije jasno da ljudi imaju novaca jesti u restoranu na dnevnoj bazi. Uz to muž veli da je restoran bio dupke pun. Baz praznog mjesta za sve vrijeme dok je čekao da se klopa napravi.

Dal' sam ja škrtica ili ne, nisam objektivna da sudim. Da smo mnogo jeli po restoranima - nismo. Ponekad, u neka vremena kada nije bilo djece i današnjih briga, znali smo jedno drugo izvesti negdje o specijalnijim prilikama. Tipa rođendan, godišnjica, položen ispit, ... Tada mi se nije činilo toliko skupo udovoljiti jednom takvom malom hiru s vremena na vrijeme. I nekako sam mogla lakše probaviti činjenicu da ljudi vole da im neko drugi skuva više od likvidnosti vlastitog računa. I da "moraju" biti viđeni na određenim (in) mjestima, pa makar ih to koštalo i kožu sa leđa.
Sad, iz perspektive roditelja dvoje male djece, a sve u vijeme ekonomske krize, takvo nešto mogu da svarim samo ako su u pitanju momci i djevojke bez porodice, a sa vlastitim prihodima. Jer sebe ne mogu ni da zamislim da 'ladno iskeširam 50KM za dva obroka. Ma ja sam i u onaj bon gledala kao u novčanicu i kalkulisala koliko je to jela na astalu...
Poklonu se u zube ne gleda, ručali smo svi jedan dan, a nismo uključili šporet ni stajali za njim.
Uz ručak smo, kao desert, (ponovo) saznali da smo grozno štedljivi.
Hvala Bogu, neka smo :-)

Brzo skuvan paradajz sos

Evo još jedan receptić.
Onaj bez mjera i okvira, kakvi su me beskrajno nervirali kad sam započinjala svoje druženje sa varjačom i ostalim drugarima.
Strašno su mi smetali izrazi tipa „dodaj xy koliko treba“ (grama, moliću, GRAMA!),  „izvadi kad je pečeno“ (koliko je to MINUTA!?), „u prethodno zagrijanu rernu“ (na KOLIKO stepeni!?) i sve tako...
Kasnije, sam se naučila koliko je to stepeni u rerni potrebno za kolačiće, a koliko za pečenje krompira. Koliko to brašna ište tijesto za knedle, i kad su jela gotova. Pa tako i recepte pisati. Odokativne. Po ukusu, praktične i brze.

Takav je i ovaj. Bez mjera, ali brz i efikasan. I nadasve ukusan.
Ja paradajz ukuhavam do konzistencije sosa, iliti kao pekmez. Ko voli kečap, ne treba kuhati toliko, nego kraće da sos ostane tečniji.
Postoje dvije varijante kuhanja, u rerni ili na ploči šporeta. S obzirom da je u vrijeme kuhanja ovog paradajza rerna bila zauzeta pekmezom od šljiva, sos se kuhao na gornjem dijelu šporeta. Da, gornjem dijelu, na sve četiri ringle istovremeno :-)
Takođe postoji extra brza i brza podvarijanta. Ona sa odmah usitnjenim sastojcima i ona kod koje se drobljenje dešava u finalu. Sve će biti u tančine objašnjeno, i međusobno upoređeno, kako budemo napredovali od sastojaka do punih tegli.

Dakle, sastojci.
Paradajz, preferabilno domaći, u nekoj količini koju možete savladati odjedared.
Vrsta paradajza je nebitna, ja ovdje na hrpi imam barem dvije vrste velikog i dvije patuljastog (cherry) paradajza. Otprilike ga ima oko 5kg. Jedna ipo velika glavica celera sa lišćem, jedan debeli korijen peršuna. Tri glavice bijelog luka, 6 crvenog.
Ono žuto sa desne strane je žuti paradajz. On nije ušao u ovu bajku.Tu je jer je zadnji sa biljke, da ulovim sjeme. O tome neki drugi put.
Svo je povrće iz bašte moje mame, nešpricano.
Od pribora vam treba jedan manji nož, sjeckalica ili štapni mikser (može i blender), suđe/sud u kojem ćete kuhati, nešto sa čime ćete miješati i naravno, izvor topline – rerna ili ploča šporeta (električna, plinska ili šporet na drva, od volje).

Čišćenje paradajza na moj način

Prije sam redovno gulila paradajz. Ono, po receptu. Vrelom vodom ofuren, na vrhu unakrst zasječen paradajz. Mučno guljenje i vječito nezadovoljstvo ukupnim postupkom. Zašto? Jer se neki skuvaju tako ofureni, a nekima ni 90°C nije dovoljno da se mogu oguliti. Pa imam na kraju sos od većinom oguljenog paradajza. Bljeeee...
Nećem gulim više. Što? Pa ni fabrika ih ne guli. Fabrika ih a) samelje ili b) skuha ucijelo dok se potpuno ne raspadnu i propasira nejestive dijelove. Biram mljevenje na sitno uz prethodno povađene sjemenke.

Kako? Lako, ovako :-)

Paradajz se presječe na pola, poprijeko. I lijepo nad sudoperom – iscijedi. Sva (jako kisela) vodica koja se nalazi oko sjemenki, i većina sjemenki lijepo izađu van. Ako su baš zapele pa neće da izađu, pomognem im prstom ili saperem pod mlazom vode. I, evo, paradajz bez većine sjemenki. Nožem odsječem mjesto gdje je bila peteljka i ako ima šta što nije jestivo. Odložim u tepsiju/zdjelu/štagod. Cherry paradajze samo stisnem, i sav višak izađe van. Kad je sav paradajz očišćen, očistiti crveni luk, rasjeći na manje komade, kao i korijen peršuna. Korijen celera isjeći na pločice cca 1cm debljine, a kasnije i na manje komade, po potrebi. Lišće celera oprati. Ono takođe ide u smjesu.

E, sad. Kod varijante „zdrobi odmah pa kuvaj“ koju ovdje predstavljam, sve skupa se zdrobi u sjeckalici i tako sjedinjeno kuha. U „zdrobi samo paradajz“ varijanti drobi se samo paradajz, a drugi sastojci se kuhaju u većim komadima.
Takva je varijanta pogodnija za isprobavanje recepta, jer je momenat kada su pločice celera skuhane, indikator da je i sve ostalo skuhano. Bilo da se drobi sve odjednom ili samo paradajz, ako se kuha na ploči, potrebno je što da su sudovi/sud što širi. Kako koja tura završi sa drobljenjem, tako završava u jednom od sudova na kolima koja su uključena na maksimum. Ako se kuva u rerni, sve se istrese u jednu ili nekoliko tepsija i po uzoru na pekmez od šljiva, kuva se samo. Jedino je ovdje temperatura niža, negdje između 150 i 100°C. Na fotki desno poziraju sve tri moje šerpe i velika tava.

Dalje je vrlo jednostavno. Ukuvava se dok se ne zgusne i dobar dio vode nestane.
Nakon nekih sat ipo ukuvavanja, sve je stalo u jednu šerpu. Ako se celer kuva odvojeno, kad je kuvan, štapnim mikserom zdrobiti i njega i luk i lišće i eventualne druge dodatke, u jednoličnu smjesu. Dokuvati još ako je previše rijetko.

Kada je gustina zadovoljavajuća, prelazimo na ukus. Svi dodaci su individualni, i po volji. Bilo da se radi o dodavanju šećera, soli, sirćeta, bibera, suvih trava (origano, mažuran, bosiljak...), ljutih papričica, bijelog luka... Dodajte šta volite. Jedino pravilo je da dodajete po malo, dobro promiješate i probate prije dodavanja sljedeće ture začina. Ja sam ovaj put dodala malo soli i bijeli luk protisnut kroz onu malu pasirku/gnječilicu.





Vrelo nasula u tegle, zavrnula, okrenula, ušuškala. Ujutro otkrila. Svi poklopci zabravljeni kako valja i trebuje. Treća tura paradajza označena i spakovana u špajz. Lagano mi ponestaje tegli...

Pozdrav i prijatno

Pekmez od šljiva lijene domaćice

Dal’ sam lijena ili pa i nisam, nemam pojma.
Nekad mislim da jesam, jer umijem da ljenčarim i džabalebarim kao pravi virtuoz, a za to vrijem se moglo, jelte, nešto korisno sačiniti. A, onda, opet, (pre)često sam i težak radoholičar, multitasking maratonac i svašta nešto na tu temu.

Pekmez je nazvan pekmezom lijene domaćice jer se većinom kuva sam. A domaćica upotrijebi vrijeme koje bi inače utukla u miješanje šljiva, na neki drugi, njoj draži (bitniji, hitniji, pametniji...) način. Ja ne volim da miješam pekmez. Redovno mi zagori jer stalno letam da radim još nešto uz to.

Nego da počnem ja, dosadna sam već ;-)
Fotkala sam redom kako sam stizala, bio je mrak, koristila sam blic, pa su fotografije takve kakve su. Trajpod nema mjesta u mojoj kuhinji u ovakvim prilikama. Naročito kad imam malog "pomagača" koji se muva okolo.

"Recept" nema mjera ni vaganja, sata ni štoperice, a naročito nema termometra. Nikakve mjere. Ovo čak i nije recept u pravom smislu, više je (moj) način kako se pravi pekmez. Sve je odokativno i prema vlastitom ukusu. Bilo da je u pitanju količina, potrebno vrijeme ili bilo šta treće. Mnogo toga zavisi od voća koje se upotrebljava, količine koja se kuva, od jačine i veličine rerne, a najviše od mišljenja i ukusa onoga ko pekmez kuva. Od lijene domaćice, ofkors ;-)

šljive i tepsije

Za pekmez od šljiva trebaju vam, naravno – šljive. Onoliko koliko možete savladati odjednom, u jednoj turi. Ovdje baratamo cifrom od 10kg, ali može i više i manje. Koliko imate ruku na raspolaganju da vam pomognu, koliko potrebe za pekmezom... itakoto - tako se i rukovodite.
Uz to vam treba rerna/pećnica koja radi i, poželjno, ima ventilator. Od suđa – tepsije. Ako kuvate više, onda i velika plitka šerpa, koja staje u rernu. Mene mrzi da je skidam sa zida na kome živi skupa sa pasirkom, pa ću je zaobići ovaj put :ljenčina:

Prije nego pristupite odstranjivanju košpica poželjno je da zaštitite prste desne ruke (ili lijeve, ako ste ljevak). Debelim gumenim rukavicama ili barem trakama flastera. Šljive su vrlo osvetoljubive, i ne rastaju se lako sa svojim oštrim košpama. I pored toga što sam palac i kažiprst zaštitila flasterom, postadoh žrtva šljivaste samoodbrane. Tačno na zglobu mog napaćenog desnog kažiprsta. S obzirom kako sam se „provela“ sa prethodnom turom šljiva mogu slobodno da zaključim da sam prošla los.

Elem, šljive operite ako morate. Ako su organic, oliti nešpricane, i u to ste sigurni, ne treba ih prati. Ja nisam, oprala ih je kiša. :-)
Uključite rernu na 250°C da se grije, oba grijača, zasad bez vrtilatora. Redajte šljive u tepsije u jednom sloju. Kako koju tepsiju završite, trpajte u rernu odozgo naniže. Ovdje baratamo sa četiri tepsije. Tri koje su došle uz šporet i stoje same na za to predviđenim utorima i jedna malo manja, klasična kolačarska, koja sjedi na rešetki. Kad uđe treća, prebacite grijač na donji. Kad se sve četiri udobno smjeste, uključite i vrtilator.

I... skuvajte si kafu, napravite sok, pogledajte seriju... šta god. Poslije nekih pola sata isključite grijač, pa se opet posvetite nečem drugom. Povremeno otvorite vrata rerne da izađe vlaga, ne zavirujući pritom unutra, u momentu otvaranja, jer ćete se gadno oFržiti.

Kad šljive dobiju ovaj izgled, vrijeme je da se ujedine. U najdublju tepsiju (ili pomenutu veliku plitku šerpu koja staje u rernu) istresite sadržaj, vratite nazad u rernu i ’ajte opet za drugim poslom. U ta doba uključite samo donji grijač na 150°C uz ventilator. Nemojte prevršiti visinom ako nećete biti u blizini da nadgledate, jer će se tečni sadržaj naći na dnu rerne i dodati vam još posla. Naime, sadržaj u tepsiji, kao i u šerpi na ploči šporeta kuva, vri i – kipi. Radije kuvajte u dvije tepsije ili u šerpi.
Ribanje rerne je teška robija...


Kada sva kuća počne da miriše na kolače, vrijeme je da prvi put promiješate budući pekmez. Ja koristim lopaticu za taj posao jer je taman dovoljne širine. Obavljajte druge poslove, odmarajte, čitajte... povremeno zavirite pekmez, promiješajte, skinite sa rubova i opet zatvorite.

Kada se ukuva do željene gustine izvadite van. Meni je pokazatelj ukuvanosti kad vidim dno tepsije kad povučem lopaticom. Probala sam uslikati, al' nije baš izvodljivo kad jednom rukom vučeš lopaticu po vrelom pekmezu, a drugom džidžiš fotoaparat...

Probajte pekmez.
Dodajte malo šećera (šolja za mlijeko npr.).
Dobro promiješajte.
Probajte ponovo.
Primjetite da je pekmez postao rjeđi nakon dodavanja šećera. Ako vam je još nedovoljno slatko, dodajte još malo šećera (pola šolje). Opet promutite i probajte. Kad je dovoljno slatko, vratite nazad u rernu na 150°C. Nemojte dodavati previše šećera, jer će se pekmez opet ukuvati, na još manju zapreminu, i postati presladak. A i nije cilj da u tegle spremate šećer, nego voće :nature freak:
Računajte da od momenta dodavanja šećera  pekmez počinje da šprica, jer ste mu sa šećerom dodali i vode koju je taj isti šećer pokupio iz vazduha. Stoga pažljivo miješajte i pritom zaštitite ruku mokrom krpom ili barem dugim rukavom.  Dokuvajte ponovo do željene gustine. Sad možete dodati i mirisne dodatke – vanilu, rum ili nešto treće po vlastitom izboru.

Dok se muvate oko drugog posla, a pekmez se još ukuvava, spremite tegle.
Ja volim cjelokupnu zimnicu skladištiti u malim teglama. Poznate su kao „tegle od pola kile“ jer ugrubo, u njih staje pola kilograma sadržaja, mada im je stvarna zapremina oko 3,5dl.
Tegle, dakle. Oprane.
Ne moraju biti vruće prije sipanja pekmeza, samo čiste.
Poklopci.
Metalni.
Očuvani, bez iskrivljenih ili zarđalih dijelova. Preferabilno novi. Da, da, ja sam čudak koji kupuje nove poklopce za tegle... (i tim se dičim :-))

svih 12 komada, iliti 6kg

Ukuvan pekmez sipajte u tegle, do gornjeg ruba. Nemojte prepuniti teglu, nema potrebe, samo će iscuriti oko poklopca kad ga junački zavrnete. Čim napunite teglu, zavrnite poklopac.
Iz sve snage. Do kraja.
Ako preskoči, ne valja, uzmite drugi.
Teglu odmah okrenite naopačke.
Ako curi, poklopac ne valja, uzmite drugi.
Strpajte sav pekmez u teglice. Za taj posao koristim najobičniju supenu kašiku. Svaku napunite do vrha, svaku dobro zavrnite, i okrenite naglavce. Kad su sve napunjene, zatvorene i naopačke, pokrijte nečim. Nije nužno da vadite jorgan, deku ili nedajbože vlastiti perjani jastuk. Nekoliko (štrokavih) kuhinjskih krpa koje se motaju po kujni će biti sasvim dovoljno. Ostavite da se samo polako ohladi, što najčešće potraje bar pet-šest sati – ’oće reć’ - do ujutro.

uvučeni poklopci, svi osim šarenog (drugi red desno)

Otkrijte teglice kad su se ohladile. Okrenite na pravu stranu. Zgledajte svakoj poklopac. Ako nije uvučen, označite teglu sa „upotrijebiti odmah“ i bubnite je u fridž ili negdje na dohvat. Takva se teglica neće dugo održati pa je najbolje da se što prije upotrijebi. Na mojoj slici to je tegla sa šarenim poklopcem koju su neki tamo slatkoljupci načeli toplu ;-)
Ostale, sa fino uvučenim poklopcima, obrišite od ostataka pekmeza, nalijepite naljepnicu sa oznakom sadržaja i godine proizvodnje (i ture, ako pravite više tura istog pekmeza) i ostavite na mjesto predviđeno za čuvanje zimnice. Ovako spremljen pekmez može da stoji vječno. Jednom smo u podrumu, prilikom velikog spremanja našli zaboravljenu teglu pekmeza od šljiva staru ravno sedam godina. Pekmezu unutra nije falilo ama baš ništa :-)

Suma – 10kg šljiva – sve šljive ušle u pekmez (0% bačenih šljiva), košpe su težile oko 900g (izvagano samo zbog ovog blog posta), 10 supenih kašika vanilin-šećera (lično napravljenog), 1dl jamajkanskog ruma. Od šljiva u vrećici do pekmeza u teglama proteklo ukupno 4,5h. Cijeli poduhvat je iznjedrio 6kg pekmeza i ovaj blog post :-)

Pozdravlja vas vaša lijena domaćica :pusa i mahanje:

Mile-a-Minute

Vele, to je naziv. Milja u minuti. Milja = 160 934 cm. Mlogo brzo.
Mislim, nije baš da mogu tako brzo heklati, al' da ide brzo - ide.
Da je lako - jeste.
Instant gratification.
I tako (konačno!) ja sama sebi napravih vuneno ćebence. Svi imaju po jedno. Red je valjda da imam i ja, jel' tako!? ;-)
Elem, ćebence izgleda ovako:

A napravljeno je (a kako bi drugačije) od reciklirane vune. Od četiri džempera kupljena na ljetnoj rasprodaji u second-hand šopu. Onda kad su se prodavali za manje od bagatele, po marku-dvije po komadu, nezavisno od veličine, sastava, izgleda ili očuvanosti/nosivosti. Svi su bili ubibože grozni. Krojevi, pletovi i boje osamdesetih. Preveliki široki (šišmiš) rukavi, pletenice i gdje treba i gdje ne treba, prevelike rol-kragne, perle i slične trice. Neki skroz kratki, neki kao kaput dugi. Veri stajliš za osamdesete, al' danas potpuno nenosivi.
Ali svi 100% vuneni :-)
I tako su većina njih završili oparani, oprani i smotani u mom secret stash-u da čekaju upotrebu. Od mnogih odabrala sam četiri, od kojih je jedan imao čak i malko kašmira u sastavu. I heklala. Heklala. I još malo (zjev) heklala. I za desetak dana heklanja uz TV odjednom stekla dekicu :-)
Šema je superkul, radi se u trakama, koje se kasnije međusobno spajaju. Tako da ne mora cijelo ćebe da bude u krilu dok se radi. Što je definitivno plus u mom svemiru.
Šemu sam našla, kao tekstualni pattern na engleskom jeziku, negdje na nečijem blogu u bespućima interneta. Bila sam dobra i fina i nacrtala je za odvažne među malobrojnom publikom koji bi da se okušaju.

Eto, za večeras toliko, a sutra-prekosutra-nekad nešto drugo :-)
Veliki pozdrav i ostajte zdravo.

bez naslova

Bez naslova, jer nemam nikakvu ideju kako da nazovem prvi post nakon, čini mi se, sto godina.
Da, vječnost je prošla. I još tren.
Kao da je bilo u nekom tuđem životu kada sam pisala o Ozrenovoj rođendanskoj dekici.
Kao da se nekome drugome dešavalo ono što se dešavalo meni, nama.

Vrijeme prolazi, rane zarastaju i sve manje bole.
A onda, kako stari kažu "na promjenu vremena", bez najave, odjednom, saznaš šta sve može da te zaboli. 
Pogledaš, i vidiš da je rana i dalje tu. Zjapi otvorena, ogromna i strašna kao i prvog dana, tamo gdje iz života iščupan dio...

Trudim se da što manje plačem, a da se što više smijem.
Rijeka suza te neće vratiti, a smijeh od srca tako podsjeća na tebe.
Znam da me gledaš kroz oči moje djece, i da si tu u njima, u meni, za vječnost.
Nedostaješ nam silno.
I dalje o tebi govorimo u sadašnjem vremenu, po navici. Valjda nam je još uvijek teško svariti konačnost nestanka. Svi nekako i dalje iščekujemo da se vratiš sa nekog dalekog puta, da baneš i iznenadiš nas...

Mirno snivaj najmiliji tata i deda.
Nasmiješi nam se iz oblaka, pomiluj nas dok spavamo, opomeni u snu kad na javi srljamo.
Volimo te mnogo, do neba i natrag.

Praznični post

Mir Božiji, Hristos se rodi!

Srećna vam Nova godina, i blagoslovljen Božić, dragi malobrojni čitaoci mojih povremenih literarnih izleta.
Neka vam ova glanjc-nova godina donese mnogo razloga sa se smijete i budete srećni.

Ostala sam dužna sliku (konačno) gotovog Ozrenovog prekrivača. S obzirom da nikako da spojim slobodno vrijeme i sunčan dan, pa da fotografišem kako valja i trebuje, za sad evo jedna malo tamna i malo mutna slika.

Ime sam na kraju balade, kao i sestri mu, izvezla "pješke". Mašinom, polako, freestyle tehnikom, jer je vlasnica industrijske mašine-vezilice otišla na zimski odmor. Možda je i bolje ovako, sličniji su jedan drugom (Na fotki Milicin proviruje malo ispod, stavili smo jedan preko drugog, da vidimo dimenzije. Njen je mrvu veći od njegovog)

Za bolji pogled  kliknite na fotografiju. To će vas odvesti na moj Flickr album, desni klik na sliku, odaberite original size da možete vidjeti sve detalje.
Veliki pozdrav, i još jednom mnogo dobrih želja za nastupajuću 2012.