'Aljinica boje plovak-roza

Da, baš tako, plovak roza.
Vrišteće fuksija pink.
Baš kako djevojčice ištu.
Završena taman za rođendan, da se može malko hvaliti u vrtiću.

Počela je dosta drugačije. Kao kupovna pletena haljinica koju je dobila na poklon. I kojom je isprva bila beskrajno oduševljena. Pink+haljina, šta tu ima da se ne voli!?
A onda je prestala da je nosi.
Što je ozbiljan presedan.
Na pitanje zašto, odgovara da je bocka po vratu. Da, naravno da bocka, vunena je. Ili bar dijelom vunena, kako će se kasnije ispostaviti (50/50 vuna/akril).
Pa šta ćemo sa njom? Hoćeš da mama od nje napravi nešto drugo?
"DA! Molim te!" uz veliki kez i treptanje okicama punim povjerenja da će to nešto biti Nešto.
Velikim slovom.

Uh.
'Ajmo redom. Prvo haljina. Benetonova, pola-pola vuna-akril, srećom, napravljena tako što je pletena u komadima, pa može da se iskoristi kao vunica - vidi sliku broj dva. Ne znam šta je zgodnije, da je bila iskrojena od pletenine, pa da sašijem haljinče koje ne dira vrat, ili ovako. Da isporim, pa napravim novo od nule. Al' eto ja izgleda volim da pravim od nule. Pažljivo rastavila na dijelove. Još pažljivije, da ne zakačim vunu, uklonila vez, perlice, džepić. Oporila i nagurala sve klupčiće u platnenu vrećicu.
Sad u potragu za mustrom!



Mustru/šemu sam našla pretražujući Ravelry. Tražila sam haljinicu koja se hekla izjedna, odozgo, da heklam sve dok ima konca i da ispadne što duža. Naravno da je šema japanska, koja bi druga mogla biti ;-) Volim njihove šeme. Pregledne su i precizne. S vremenom se čovjek uferči i u po koji znak, pa prepoznam šta je rukav, a šta broj kukice ;-) Elem, šema se za džabaka može naći ovdje, a direktan link na .pdf fajl ovdje. Heklala sam kukicom 2,75mm tokom desetak dana, predveče blenući u TV - serije, filmovi, dokumentarci, šta god. Svako malo kraj uva čujem glasić "A je li gotova moja haljinica?" Pa onda dam da proba i ogleda se na velikom ogledalu u hodniku. Iskoristila sam i zadnji komadić roza-žuto-narandžasto-pink papazjanije, čak i predivo kojim je bila sastavljena. Nije ostao ni končić. A slavljenica je na rođendan u vrtić obukla novu haljinu, sva srećna i zadovoljna :-)

Božićne želje

Mir Božiji, Hristos se rodi! 

Neka vam Bogomladenac podari zdravlja, sreće i milosti svoje. I dječijeg smijeha da kuća zvoni.

Mi smo proslavili juče. Uz tradicionalni ručak od koga se ploča stola ugiba, i koji se do duboke noći ne sklanja sa stola. Uz miris tamjana i toplu svjetlost voštanica. 

Volim Božić. 

Vele da je Vaskrs značajniji, veseliji, ljepši. Moram priznati, u mom malom (sebičnom) svijetu, nije. Božić mi je značajniji. Jer je Božić porodica. Radujem se svim malim i velikim običajima. Svemu onome što je organizovana religija morala prigrliti jer nije mogla da iskorijeni. I badnjaku, i česnici, i beskrajnom ručku, i ne izlasku nikud iz kuće, jer se na Božić ne ide u goste. I započinjanju i učenju novoga, jer se to na Božić radi. Volim ta mala, paganska sujevjerja, te sitne, kućne običaje, različite od kraja do kraja, koji se upliću u našu sumornu svakodnevicu, donoseći opori  miris mraza i zemlje iz drevnih šuma, odjek pucketanja nekih davnih vatri na kojima se još uvijek grijemo, a da to samo ponekad shvatimo. 

Ustala sam rano i prije sunca odvela Mici da bude polaznik svojoj baki. Da u kuću prvo ukorači dijete, da godina bude vesela i "od napretka". Vratismo se pustim ulicama u svitanje. Napravila ručak, okadila kuću. Ručali. Othuknuli poslije ručka, jer smo se, naravno, prejeli. Odmarala (za promjenu), zaključivši da je možda red da na ovaj Božić naučim kako se odmara. 

S obzirom da sam ove godine napravila odlično svinjsko pečenje, riješila sam da podijelim recept. Dakle, 

Svinjsko pečenje iz salamure

Ove godine sam odlučila da napravim meso iz pajca/salamure. Kako je jedini pajc koji ja znam onaj sa vinom, a u mene su djeca mala, taj način pripreme je otpao. Pretražila sam kuvare koje imam, bez rezultata. Pitala ko bi mogao znati, svi znaju za vino, kao i ja. Potom pitala druga-Gugla :-) I nakon nekoliko stranica rezultata, dobijem ovaj recept za pečenje iz salamure. U receptu su mjere za kilogram mesa, uz objašnjenje da meso u slanoj vodi treba da stoji tri nedelje. Meni je bilo dosta i da stoji od dana kupovine do Božića, dakle, četiri dana.

S obzirom da je komad svinjetine bio oko 2kg, ja sam navedene mjere poduplala - dakle više luka, više vode, više soli, više listova lovora. Meso je čučalo u zdjeli na balkonu, pritisnuto tanjirom i punom šerpom vode, na spoljnoj temperaturi koja nije bila ni nešto posebno niska. Malo sam se bojala hoće li "preživjeti", nesigurna u ovaj "recept iz davnina". Svaki dan sam ga okretala bar jednom. I svaki put bila iskreno začuđena da divno miriše na začine, bez ikakve naznake neprijatnog mirisa kvarenja. Na Božićno jutro sam meso saprala pod hladnom vodom, spustila u namašćenu tepsiju, namazala mašću gornju površinu i zbubala u rernu zagrijanu na 200°C. Peklo se oko dva sata, bez ikakvih intervencija tipa polivanja, pokrivanja ili okretanja, ispunivši kuću fantastičnom aromom pečene prasetine. Jedva smo dočekali da rasječemo i probamo. Malo je reći da je božanstveno! Sočno, mirisno, ružičasto na presjeku, mekano... ma savršeno! Jutros mogu da izvjestim da je odlično i hladno, iz frižidera. Za prilog sam napravila male knedle od krompirovog tijesta. Istog onog od kojeg se prave i knedle sa šljivama i valjušci. Recept ne umijem kazati, jer sam ga "naučila rukama", što je i jedini način da se takav recept savlada. Okvirno, pola kile kuvanog krompira, jedno jaje, malo soli i komadić maslaca, umućeno u tijesto sa manje od jedne šolje brašna. Taman dovoljno tvrdo da se ne lijepi previše, a dovoljno meko da knedle ne budu kao kamen. Kuvaju se u slanoj vodi dok ne isplivaju na površinu, a potom poprže na masti od pečenja.

Prijatno vam bilo.

P.S. Iz česnice sam izvukla sreću. Pare će, ako je vjerovati običaju, ove godine u kuću unositi mili muž ;-)

(poslije)novogodišnji

Svi su pisali prije Nove godine.
Ono, dobre želje za predstojeću godinu.
Zahvale za praćenje bloga, komentare i pisma, saradnju sa drugim blogerima.
Izražavali zadvoljstvo postignutim i doživljenim tokom godine koja ističe.
Fotkali retrospektivu, ili pravili presjek postova iz prošle godine.
Nabrajali odluke za sljedeću. Kako će učiniti ovo i ono, naučiti nešto novo, napraviti manju ili veću planinu onoga što već prave, riješiti se starih i usvojiti neke nove navike...
Ili su unaprijed odustajali od takvog spiska odluka, znajući od prije da ga nisu ispoštovali.

Ja nisam imala vremena. Ni volje. Ni želje.
Meni je prošla 2012. bila užasna. Odvratna, grozna i jedva preživljiva.
Kao i ona prije nje.
I ona prije nje.

Krajem decembra sam se djetinje ponadala da je pri kraju. Da sam se "izvukla". Da je konačno prošla, i da će, možda, ipak, ona koja počinje biti bolja.
A onda me šutnula nogom u trbuh. Onako kako umije samo umiruća zvijer. Čisto da saznam da ni nova, 2013. neće biti ništa bolja od prethodnih.
Preostaje mi samo da se molim svevidećem da mi podari snage. I da vama koji ovo čitate poželim da teret kao moj nikad ne ponesete.

Budite zdravi, srećni i veseli.