Organic? Paaaa... ne znam baš...

Svako ko kupuje voće i povrće (a svi kupujemo) misli da je kupovina na pijaci najbolje rješenje.
I većinom su u pravu.
Jer je voće i povrće većinom barem pristojno svježe. I većinom lokalno i sezonsko.
I to je sasvim i skroz OK.
U potrazi za što boljom klopom za sebe i podmladak, nejčešće se u najboljoj namjeri zaputimo u krajnji ćošak pijace/tržnice, gdje su bake, deke i pokoja sredovječna teta, sa artiklima koji izgledaju potpuno lokalno i autentično - 'oće reć' nisu baš svi paradajzi jednakog promjera i oblika, nisu baš sve mrkve oprane i duge pola metra, a nađe se i pokoja špatna jabučica, čisto radi domaćeg dojma. I sve je u sezoni, jer ne prodaju kelj u julu, a ni jagode u januaru. I svi tvrde da im je to višak iz vlastite bašte.
I naravno, da nije špricano.
Nikad i ničim.
Aha.
Malo morgen. Da nisam porasla sa seoskih korijena, vjerovatno bi i ja 'ladno kupovala tu priču. Bukvalno. Jer sve što kupujete u toj situaciji i jeste samo to - priča.

Da bi jabuka uopšte bila jabuka, da liči na jabuku i da neko poželi da je kupi (i pojede), mora se špricati barem pet puta.  
MORA.
Komercijalni proizvođači špricaju i deset i više puta u toku sezone. Da ne špricaju jabuke ne bi preživjele do branja. Mislim, preživjele bi, ali ne bi bile kao sa reklame, sve lijepe, jednake i prosto neodoljive. A bez fungicidnog tretmana nakon branja ne bi nikako mogle da "dožive" do sljedećih jabuka, posebno ne takve lijepe i sočne, kakve ih kupimo u maju i junu.
Zašto, pita se s pravom prosječan potrošač. Zar se nisu jabuke i prije gajile i nije im trebalo baš toliko brige. Na žalost, sve jabuke koje imamo na izbor na tržnicama širom regije (ma i svijeta, ako ćemo pravo), su samo i isključivo razne na mnogo načina izukrštane kalemljene jabuke. Rijetko ko, da ne kažem baš niko, gaji autohtone sorte jabuka. Sorte koje kad posijete sjeme možete za izvjestan broj godina zaista očekivati da imate jabuku sa plodovima jednakim onom iz kojeg ste davno izvadili sjemenku. Probajte sa komercijalnom jabukom. Sjeme neće ni proklijati. Ako imate sreće da proklija, nikad sa te biljke nećete dobiti jabuku koja je jestiva. Ne morate probavati, probao moj deda nekad davno.

I nije toliko zlo što redovno "provale" pojedine prodavce da "domaći" bijeli luk, u stvari potiče iz Kine, a "domaći" paradajz iz Španije, i da je sve skupa kupljeno u najbližem supermarketu. I to na rasprodaji, kao roba niže klase, jer su nejednakog oblika i veličine i možebitno tu i tamo malko ugruvani.
Veće je zlo ako su voćke i povrćke zaista uzgojene negdje u predgrađu. Na teškim metalima i aromatičnim ugljovodonicima zagađenom tlu. U zraku punom izduvnih gasova i (pri)gradskog smoga. Zalivane obilno vještačkim đubrivima, pesticidima, herbicidima i fungicidima da uopšte mogu opstati tu gdje se nalaze. Zarad štednje i boljeg napredovanja, povremeno ih zaliju i otpadnim vodama iz domaćinstva ili životinjskih nastambi. I onda se bez laži i prevare mogu nazvati "domaćim iz bašte" jer jesu. Samo je preskočen onaj dio sa izostankom špricanja. Valjda se, kao neko nepisano pravilo, podrazumijeva da je sve što je domaće iz bašte - nešpricano. U tom slučaju, kupovina "plastičnog" španskog povrća u supermarketu zvuči superfajn. Tu bar imate nadu da se bar ponekad, makar zbog kašnjenja u isporuci, ispoštuje karenca.
Teta sa pijace ne zna ni šta je to.