Svi su pisali prije Nove godine.
Ono, dobre želje za predstojeću godinu.
Zahvale za praćenje bloga, komentare i pisma, saradnju sa drugim blogerima.
Izražavali zadvoljstvo postignutim i doživljenim tokom godine koja ističe.
Fotkali retrospektivu, ili pravili presjek postova iz prošle godine.
Nabrajali odluke za sljedeću. Kako će učiniti ovo i ono, naučiti nešto novo, napraviti manju ili veću planinu onoga što već prave, riješiti se starih i usvojiti neke nove navike...
Ili su unaprijed odustajali od takvog spiska odluka, znajući od prije da ga nisu ispoštovali.
Ja nisam imala vremena. Ni volje. Ni želje.
Meni je prošla 2012. bila užasna. Odvratna, grozna i jedva preživljiva.
Kao i ona prije nje.
I ona prije nje.
Krajem decembra sam se djetinje ponadala da je pri kraju. Da sam se "izvukla". Da je konačno prošla, i da će, možda, ipak, ona koja počinje biti bolja.
A onda me šutnula nogom u trbuh. Onako kako umije samo umiruća zvijer. Čisto da saznam da ni nova, 2013. neće biti ništa bolja od prethodnih.
Preostaje mi samo da se molim svevidećem da mi podari snage. I da vama koji ovo čitate poželim da teret kao moj nikad ne ponesete.
Budite zdravi, srećni i veseli.
Ja te čitam, svaki tvoj post, jer te znam sa Rode, ali nikad ništa ne pišem, (kad nemaš što pametno reći-onda bolje šuti), samo se divim tvojim rukotvorinama, dođem po neku inspiraciju, jr i sama šivam... a sada ti hoću poželjeti da skupiš snage i šutneš tu zvijer 100 puta jače nego ona tebe, da te za svagda ostavi na miru.
ReplyDeleteSve nabolje tebi i tvojoj obitelji.