Davno prije bi 'ladno rekla - novac. Nemam ga, a želim se obući. A i kad ga imam, ne stanem u ono što bi željela, jer patim od hroničnog manjka rukava i nogavica. Naime, viša sam i drugačijih proporcija od te imaginarne prosječne osobe koja nosi konfekciju. Pa sve to na meni izgleda kao da se skupilo u pranju :-/
Prvo mi je šila i plela mama. Onda sam nastavila sama. I to mi je nekako postalo normalno. Ni ne gledam više šta ima u radnjama, samo kupim materijal i sašijem šta želim. Čak ne znam ni da li je to jeftinije nego da kupim. Pretpostavljam da nije. Ja svejedno i dalje šijem, jer je vrijeme pokazalo da je tako praktičnije - odjeća uvijek paše i uz stas i uz stil, duže mi traje i radije je nosim.
A i lijep je osjećaj kad na pitanje "Gdje si to kupila?" odgovoriš "Ja napravila" :-)
Dobro, to su "ženske vještine", i nekako pašu uz bilo koju ženu. Da bilo koja kaže "Ja šijem/pletem/heklam/vezem" niko se ne bi pretjerano začudio.
Zašto radim i ostale, ne tako ženstvene poslove?
Počelo je sa pravljenjem nakita. Kao i skoro svaka djevojčica iz generacije, baktala sam se sa Glinamolom i perlicama. Pa sam onda počela da radim sa žicom. A za to treba alat. Pa sa drvetom. I za to treba alat. I tako, nakupilo se toga dosta. Onda sam od bake dobila škrinju koju sam sama komplet restaurisala, pritom uzajmivši alat od tate (bušilicu, brusilicu...)
Potom smo, u neka doba, uselili u svoj stan. Polako smo pozajmljeni namještaj zamjenjivali novim, češće lično napravljenim nego kupljenim. Zašto? Jer smo bili švorc ko dva crkvena miša.
Sad, kad je sve nekako, hvala Bogu, na svom mjestu, kad novaca ima taman dovoljno da ne zaglibimo u (pre)veliki minus na kraju mjeseca, zapitam se zašto i dalje sami pravimo sve i svašta...
Malo sam razmišljala i otprilike ovo bi bili razlozi:
- osjećaj zadovoljstva dok nešto pravim
- unutrašnji mir koje mi taj proces donosi
- ponos kad "od ničega napravim nešto"
- ušteda "imaginarnih novaca" kad sašijem nešto što bi inače masno platila skroz-naskroz pravim novcem
- doprinos dobrom cilju kad se nešto reciklira, prenamijeni ili do krajnjih granica iskoristi
- i najviše od svega, srećni osmijeh, širom otvorene oči moje djevojčice i musavi "hvala mama" cmok u obraz koji sam dobila rano jutros, koji niko ne može ničim platiti :-D
 |
| ovo sam ja u gomili krpica, srećna ko prase |
A zašto vi (i dalje) stvarate?
Čitajući tvoj post shvatam da smo imali vrlo sličan "kreativni" početak, počevši od glinamola i pravljenja nakita do pletenja i recikliranja svega i svačega. Imam veliku potrebu da stvaram svojim rukama najrazličitije stvari i nikad ne mogu da mirujem. Zašto je to tako ne znam, ali jednostavno moram....
ReplyDeleteBaš lijep post :)
ReplyDeleteRazmišljam i razmišljam i shvaćam da moje "stvaranje" seže u daleku prošlost kad sam još kao dijete umjesto da se non stop igram na ulici doma sam slikala, pravila raznorazne ukrase od školjki, pisala priče, pisaću mašinu dobila sam za rođendan sa 4 godine. Sa nonom sam dane provodila šivajući i kuhajući, konstantno je sve bilo u ozračju nekog stvaranja,imali smo i vrt u kojem sam redovno pomagala! Tako se nastavilo sve do danas, ne osjećam se zadovoljno ako konstantno imam nešto ready-made. Nakon školovanja u slikarstvu i dizajnu krenula sam sa drvom, pa sa kamenom i glinom, radila svoj namještaj, zdjele, graste...dekorirala stanove koje smo mjenjali ko veš, dizajnirala neke print materijale poput razglednica, kalendara...ma ono, nema što mene ne zanima raditi :)
I tako sada učim šivati za pravo da mogu klincima i nama nešto sašiti što nam treba a za što nećemo imat love ili što ne možemo naći po dućanima (a i zbog tog osjećaja neovisnosti i ponosa koji osjećamo kad napravimo nešto za sebe). Renoviramo sami svoju kućicu, gradimo ograde, mostiće....i sve to jednostavno ima više smisla nego da to ne radimo sve sami.
Raspisah se ja...pusa!
Ja bih tako voljela da znam da šijem i da mogu sebi da sašijem svašta nešto.
ReplyDeleteDa li šiješ samo za sebe i svoju porodicu ili i za neke druge ljude (i to naplaćuješ)?
hvala na komentarima
ReplyDeletevećinom šijem sebi i svojima, povremeno i vrlo rijetko sašijem nešto za novac; ljudi nemaju interesa za ručno izrađenim stvarima, ne cijene utrošeno vrijeme, trud i znanje, pa im je cijena skoro uvijek previsoka;
možda bi i češće šta sašila za novac, ali nemam vremena
A koliko vremena treba da naučim da šijem?
ReplyDeleteZavisi od mnogo toga. Od tvojih očekivanja, od mašine kakvu imaš, vještine onoga ko ti pokazuje i tvoje spretnosti "u rukama". Dobro odaberi prvi pokušaj, neka bude jednostavan, da na kraju balade imaš osjećaj postignuća i sreće. A ne frustraciju i ljutnju, jer si izabrala neku super-extra-zahtjevnu stvar koja nije uspjela jer prevazilazi tvoje trenutno znanje i vještinu.
ReplyDeleteSa srećom! :-)
Hvala! :)
ReplyDelete