Pekmez od šljiva lijene domaćice

Dal’ sam lijena ili pa i nisam, nemam pojma.
Nekad mislim da jesam, jer umijem da ljenčarim i džabalebarim kao pravi virtuoz, a za to vrijem se moglo, jelte, nešto korisno sačiniti. A, onda, opet, (pre)često sam i težak radoholičar, multitasking maratonac i svašta nešto na tu temu.

Pekmez je nazvan pekmezom lijene domaćice jer se većinom kuva sam. A domaćica upotrijebi vrijeme koje bi inače utukla u miješanje šljiva, na neki drugi, njoj draži (bitniji, hitniji, pametniji...) način. Ja ne volim da miješam pekmez. Redovno mi zagori jer stalno letam da radim još nešto uz to.

Nego da počnem ja, dosadna sam već ;-)
Fotkala sam redom kako sam stizala, bio je mrak, koristila sam blic, pa su fotografije takve kakve su. Trajpod nema mjesta u mojoj kuhinji u ovakvim prilikama. Naročito kad imam malog "pomagača" koji se muva okolo.

"Recept" nema mjera ni vaganja, sata ni štoperice, a naročito nema termometra. Nikakve mjere. Ovo čak i nije recept u pravom smislu, više je (moj) način kako se pravi pekmez. Sve je odokativno i prema vlastitom ukusu. Bilo da je u pitanju količina, potrebno vrijeme ili bilo šta treće. Mnogo toga zavisi od voća koje se upotrebljava, količine koja se kuva, od jačine i veličine rerne, a najviše od mišljenja i ukusa onoga ko pekmez kuva. Od lijene domaćice, ofkors ;-)

šljive i tepsije

Za pekmez od šljiva trebaju vam, naravno – šljive. Onoliko koliko možete savladati odjednom, u jednoj turi. Ovdje baratamo cifrom od 10kg, ali može i više i manje. Koliko imate ruku na raspolaganju da vam pomognu, koliko potrebe za pekmezom... itakoto - tako se i rukovodite.
Uz to vam treba rerna/pećnica koja radi i, poželjno, ima ventilator. Od suđa – tepsije. Ako kuvate više, onda i velika plitka šerpa, koja staje u rernu. Mene mrzi da je skidam sa zida na kome živi skupa sa pasirkom, pa ću je zaobići ovaj put :ljenčina:

Prije nego pristupite odstranjivanju košpica poželjno je da zaštitite prste desne ruke (ili lijeve, ako ste ljevak). Debelim gumenim rukavicama ili barem trakama flastera. Šljive su vrlo osvetoljubive, i ne rastaju se lako sa svojim oštrim košpama. I pored toga što sam palac i kažiprst zaštitila flasterom, postadoh žrtva šljivaste samoodbrane. Tačno na zglobu mog napaćenog desnog kažiprsta. S obzirom kako sam se „provela“ sa prethodnom turom šljiva mogu slobodno da zaključim da sam prošla los.

Elem, šljive operite ako morate. Ako su organic, oliti nešpricane, i u to ste sigurni, ne treba ih prati. Ja nisam, oprala ih je kiša. :-)
Uključite rernu na 250°C da se grije, oba grijača, zasad bez vrtilatora. Redajte šljive u tepsije u jednom sloju. Kako koju tepsiju završite, trpajte u rernu odozgo naniže. Ovdje baratamo sa četiri tepsije. Tri koje su došle uz šporet i stoje same na za to predviđenim utorima i jedna malo manja, klasična kolačarska, koja sjedi na rešetki. Kad uđe treća, prebacite grijač na donji. Kad se sve četiri udobno smjeste, uključite i vrtilator.

I... skuvajte si kafu, napravite sok, pogledajte seriju... šta god. Poslije nekih pola sata isključite grijač, pa se opet posvetite nečem drugom. Povremeno otvorite vrata rerne da izađe vlaga, ne zavirujući pritom unutra, u momentu otvaranja, jer ćete se gadno oFržiti.

Kad šljive dobiju ovaj izgled, vrijeme je da se ujedine. U najdublju tepsiju (ili pomenutu veliku plitku šerpu koja staje u rernu) istresite sadržaj, vratite nazad u rernu i ’ajte opet za drugim poslom. U ta doba uključite samo donji grijač na 150°C uz ventilator. Nemojte prevršiti visinom ako nećete biti u blizini da nadgledate, jer će se tečni sadržaj naći na dnu rerne i dodati vam još posla. Naime, sadržaj u tepsiji, kao i u šerpi na ploči šporeta kuva, vri i – kipi. Radije kuvajte u dvije tepsije ili u šerpi.
Ribanje rerne je teška robija...


Kada sva kuća počne da miriše na kolače, vrijeme je da prvi put promiješate budući pekmez. Ja koristim lopaticu za taj posao jer je taman dovoljne širine. Obavljajte druge poslove, odmarajte, čitajte... povremeno zavirite pekmez, promiješajte, skinite sa rubova i opet zatvorite.

Kada se ukuva do željene gustine izvadite van. Meni je pokazatelj ukuvanosti kad vidim dno tepsije kad povučem lopaticom. Probala sam uslikati, al' nije baš izvodljivo kad jednom rukom vučeš lopaticu po vrelom pekmezu, a drugom džidžiš fotoaparat...

Probajte pekmez.
Dodajte malo šećera (šolja za mlijeko npr.).
Dobro promiješajte.
Probajte ponovo.
Primjetite da je pekmez postao rjeđi nakon dodavanja šećera. Ako vam je još nedovoljno slatko, dodajte još malo šećera (pola šolje). Opet promutite i probajte. Kad je dovoljno slatko, vratite nazad u rernu na 150°C. Nemojte dodavati previše šećera, jer će se pekmez opet ukuvati, na još manju zapreminu, i postati presladak. A i nije cilj da u tegle spremate šećer, nego voće :nature freak:
Računajte da od momenta dodavanja šećera  pekmez počinje da šprica, jer ste mu sa šećerom dodali i vode koju je taj isti šećer pokupio iz vazduha. Stoga pažljivo miješajte i pritom zaštitite ruku mokrom krpom ili barem dugim rukavom.  Dokuvajte ponovo do željene gustine. Sad možete dodati i mirisne dodatke – vanilu, rum ili nešto treće po vlastitom izboru.

Dok se muvate oko drugog posla, a pekmez se još ukuvava, spremite tegle.
Ja volim cjelokupnu zimnicu skladištiti u malim teglama. Poznate su kao „tegle od pola kile“ jer ugrubo, u njih staje pola kilograma sadržaja, mada im je stvarna zapremina oko 3,5dl.
Tegle, dakle. Oprane.
Ne moraju biti vruće prije sipanja pekmeza, samo čiste.
Poklopci.
Metalni.
Očuvani, bez iskrivljenih ili zarđalih dijelova. Preferabilno novi. Da, da, ja sam čudak koji kupuje nove poklopce za tegle... (i tim se dičim :-))

svih 12 komada, iliti 6kg

Ukuvan pekmez sipajte u tegle, do gornjeg ruba. Nemojte prepuniti teglu, nema potrebe, samo će iscuriti oko poklopca kad ga junački zavrnete. Čim napunite teglu, zavrnite poklopac.
Iz sve snage. Do kraja.
Ako preskoči, ne valja, uzmite drugi.
Teglu odmah okrenite naopačke.
Ako curi, poklopac ne valja, uzmite drugi.
Strpajte sav pekmez u teglice. Za taj posao koristim najobičniju supenu kašiku. Svaku napunite do vrha, svaku dobro zavrnite, i okrenite naglavce. Kad su sve napunjene, zatvorene i naopačke, pokrijte nečim. Nije nužno da vadite jorgan, deku ili nedajbože vlastiti perjani jastuk. Nekoliko (štrokavih) kuhinjskih krpa koje se motaju po kujni će biti sasvim dovoljno. Ostavite da se samo polako ohladi, što najčešće potraje bar pet-šest sati – ’oće reć’ - do ujutro.

uvučeni poklopci, svi osim šarenog (drugi red desno)

Otkrijte teglice kad su se ohladile. Okrenite na pravu stranu. Zgledajte svakoj poklopac. Ako nije uvučen, označite teglu sa „upotrijebiti odmah“ i bubnite je u fridž ili negdje na dohvat. Takva se teglica neće dugo održati pa je najbolje da se što prije upotrijebi. Na mojoj slici to je tegla sa šarenim poklopcem koju su neki tamo slatkoljupci načeli toplu ;-)
Ostale, sa fino uvučenim poklopcima, obrišite od ostataka pekmeza, nalijepite naljepnicu sa oznakom sadržaja i godine proizvodnje (i ture, ako pravite više tura istog pekmeza) i ostavite na mjesto predviđeno za čuvanje zimnice. Ovako spremljen pekmez može da stoji vječno. Jednom smo u podrumu, prilikom velikog spremanja našli zaboravljenu teglu pekmeza od šljiva staru ravno sedam godina. Pekmezu unutra nije falilo ama baš ništa :-)

Suma – 10kg šljiva – sve šljive ušle u pekmez (0% bačenih šljiva), košpe su težile oko 900g (izvagano samo zbog ovog blog posta), 10 supenih kašika vanilin-šećera (lično napravljenog), 1dl jamajkanskog ruma. Od šljiva u vrećici do pekmeza u teglama proteklo ukupno 4,5h. Cijeli poduhvat je iznjedrio 6kg pekmeza i ovaj blog post :-)

Pozdravlja vas vaša lijena domaćica :pusa i mahanje: