Klopa iz restorana

Ne priuštimo si baš previše često da jedemo nešto što nije skuvano u našoj kujni. Ne, nismo gadljivi na tuđe kuvanje, samo nam je, jelte, preskupo. Tu i tamo, za nekih previše lijenih ili nekih previše umornih ili bolesnih dana, poručimo pečeno pile sa grilanim povrćem i krompirićima. Ili porodičnu picu. Svi se naklopamo, a često ostane i za večeru. I ti povremeni izleti u troškadžijske vode, ta ne-baš-jako-opravdana potrošnja mi ostavlja malecnu grižu savjesti. Jer smo mogli pojesti ručak od namirnica koje imamo kući, a ne potrošiti tih nekih 20KM na gotovu klopu.
Al' eto, preživim.

Prije par dana dobili smo poklon bon vrijednosti 50KM (~25€) za jedan gradski restoran. Poučena prethodnim iskustvom da pečeno pile i brdo priloga uz njega košta nekih max 15-20KM i uvijek ostane za večeru, pošaljem muža po klopu. Da donese, da ručkamo i zaledimo višak za neki sljedeći ručak.
Aha.
Znate šta je donio? Dvije porcije i jednu malu salatu. Dvije. Kao dva (2). Jedan -1, dva -2.
Nema dalje.
Još sam šokirana.
Šta je bilo u kutijama?
U jednoj pečena teletina sa rižom i gljivama, u drugoj dinstana teletina sa bešamelom i povrćem. Ništa specijalno. Jer specijalno se nije moglo ni kupiti za tih 50KM.
Pojeli smo svi tih fensi-šmensi 50KM u potpunoj nevjerici. Naravno da nije ništa ostalo. Porcije jesu pristojno velike, ali i nas je četvoro.
Oboje zaprepašteni komentarišemo kako je to skupo, i kako nam nije jasno da ljudi imaju novaca jesti u restoranu na dnevnoj bazi. Uz to muž veli da je restoran bio dupke pun. Baz praznog mjesta za sve vrijeme dok je čekao da se klopa napravi.

Dal' sam ja škrtica ili ne, nisam objektivna da sudim. Da smo mnogo jeli po restoranima - nismo. Ponekad, u neka vremena kada nije bilo djece i današnjih briga, znali smo jedno drugo izvesti negdje o specijalnijim prilikama. Tipa rođendan, godišnjica, položen ispit, ... Tada mi se nije činilo toliko skupo udovoljiti jednom takvom malom hiru s vremena na vrijeme. I nekako sam mogla lakše probaviti činjenicu da ljudi vole da im neko drugi skuva više od likvidnosti vlastitog računa. I da "moraju" biti viđeni na određenim (in) mjestima, pa makar ih to koštalo i kožu sa leđa.
Sad, iz perspektive roditelja dvoje male djece, a sve u vijeme ekonomske krize, takvo nešto mogu da svarim samo ako su u pitanju momci i djevojke bez porodice, a sa vlastitim prihodima. Jer sebe ne mogu ni da zamislim da 'ladno iskeširam 50KM za dva obroka. Ma ja sam i u onaj bon gledala kao u novčanicu i kalkulisala koliko je to jela na astalu...
Poklonu se u zube ne gleda, ručali smo svi jedan dan, a nismo uključili šporet ni stajali za njim.
Uz ručak smo, kao desert, (ponovo) saznali da smo grozno štedljivi.
Hvala Bogu, neka smo :-)