Mile-a-Minute

Vele, to je naziv. Milja u minuti. Milja = 160 934 cm. Mlogo brzo.
Mislim, nije baš da mogu tako brzo heklati, al' da ide brzo - ide.
Da je lako - jeste.
Instant gratification.
I tako (konačno!) ja sama sebi napravih vuneno ćebence. Svi imaju po jedno. Red je valjda da imam i ja, jel' tako!? ;-)
Elem, ćebence izgleda ovako:

A napravljeno je (a kako bi drugačije) od reciklirane vune. Od četiri džempera kupljena na ljetnoj rasprodaji u second-hand šopu. Onda kad su se prodavali za manje od bagatele, po marku-dvije po komadu, nezavisno od veličine, sastava, izgleda ili očuvanosti/nosivosti. Svi su bili ubibože grozni. Krojevi, pletovi i boje osamdesetih. Preveliki široki (šišmiš) rukavi, pletenice i gdje treba i gdje ne treba, prevelike rol-kragne, perle i slične trice. Neki skroz kratki, neki kao kaput dugi. Veri stajliš za osamdesete, al' danas potpuno nenosivi.
Ali svi 100% vuneni :-)
I tako su većina njih završili oparani, oprani i smotani u mom secret stash-u da čekaju upotrebu. Od mnogih odabrala sam četiri, od kojih je jedan imao čak i malko kašmira u sastavu. I heklala. Heklala. I još malo (zjev) heklala. I za desetak dana heklanja uz TV odjednom stekla dekicu :-)
Šema je superkul, radi se u trakama, koje se kasnije međusobno spajaju. Tako da ne mora cijelo ćebe da bude u krilu dok se radi. Što je definitivno plus u mom svemiru.
Šemu sam našla, kao tekstualni pattern na engleskom jeziku, negdje na nečijem blogu u bespućima interneta. Bila sam dobra i fina i nacrtala je za odvažne među malobrojnom publikom koji bi da se okušaju.

Eto, za večeras toliko, a sutra-prekosutra-nekad nešto drugo :-)
Veliki pozdrav i ostajte zdravo.

bez naslova

Bez naslova, jer nemam nikakvu ideju kako da nazovem prvi post nakon, čini mi se, sto godina.
Da, vječnost je prošla. I još tren.
Kao da je bilo u nekom tuđem životu kada sam pisala o Ozrenovoj rođendanskoj dekici.
Kao da se nekome drugome dešavalo ono što se dešavalo meni, nama.

Vrijeme prolazi, rane zarastaju i sve manje bole.
A onda, kako stari kažu "na promjenu vremena", bez najave, odjednom, saznaš šta sve može da te zaboli. 
Pogledaš, i vidiš da je rana i dalje tu. Zjapi otvorena, ogromna i strašna kao i prvog dana, tamo gdje iz života iščupan dio...

Trudim se da što manje plačem, a da se što više smijem.
Rijeka suza te neće vratiti, a smijeh od srca tako podsjeća na tebe.
Znam da me gledaš kroz oči moje djece, i da si tu u njima, u meni, za vječnost.
Nedostaješ nam silno.
I dalje o tebi govorimo u sadašnjem vremenu, po navici. Valjda nam je još uvijek teško svariti konačnost nestanka. Svi nekako i dalje iščekujemo da se vratiš sa nekog dalekog puta, da baneš i iznenadiš nas...

Mirno snivaj najmiliji tata i deda.
Nasmiješi nam se iz oblaka, pomiluj nas dok spavamo, opomeni u snu kad na javi srljamo.
Volimo te mnogo, do neba i natrag.

Praznični post

Mir Božiji, Hristos se rodi!

Srećna vam Nova godina, i blagoslovljen Božić, dragi malobrojni čitaoci mojih povremenih literarnih izleta.
Neka vam ova glanjc-nova godina donese mnogo razloga sa se smijete i budete srećni.

Ostala sam dužna sliku (konačno) gotovog Ozrenovog prekrivača. S obzirom da nikako da spojim slobodno vrijeme i sunčan dan, pa da fotografišem kako valja i trebuje, za sad evo jedna malo tamna i malo mutna slika.

Ime sam na kraju balade, kao i sestri mu, izvezla "pješke". Mašinom, polako, freestyle tehnikom, jer je vlasnica industrijske mašine-vezilice otišla na zimski odmor. Možda je i bolje ovako, sličniji su jedan drugom (Na fotki Milicin proviruje malo ispod, stavili smo jedan preko drugog, da vidimo dimenzije. Njen je mrvu veći od njegovog)

Za bolji pogled  kliknite na fotografiju. To će vas odvesti na moj Flickr album, desni klik na sliku, odaberite original size da možete vidjeti sve detalje.
Veliki pozdrav, i još jednom mnogo dobrih želja za nastupajuću 2012.

Nazad na posao

Prošlo porodiljsko odsustvo. Evo me, radim već dvije nedelje. Prvih par dana sam se osjećala kao križanac lijevog smetala i petog točka, ali prošlo je. Već je skoro sve jednako kao i prije, kao da nisam nikud ni odlazila. Jedina razlika je što sad dolazim autom na posao, pa, potencijalno (samo potencijalno!) brže stignem tamo i nazad.
I dalje ne mogu da prihvatim da je godina prošla ko dlanom o dlan. Protutnjala kao brzi voz kroz ravnicu. Sad ga vidiš, a za tren nema više ničega... Od (ne tako male) bebe nasta uporni (ili možda tvrdoglavi?) gmizo, a gmizo se pretvori u neustrašivo trčkaralo. :-)
Tako nekako, u neznanju, prođe i prvi rođendan. Tortu smo ispekli u slastičarni, i bila je božanstvena. Zove se kraljica čokolade :mljac: I nemam ama baš nikakvog pojma kako se pravi.
Evo i slikica, za one koji nisu bili prisutni:

A mama, zbog drugih obaveza, nije završila dekicu. Al' se sprema, al' se sprema ;-))
Sve sam kvadratiće izvezla, mašinu vratila u šiveći mod. Kupila prekokrasan kraljevsko plavi flis za stražnju stranu. Skrojila kosu traku. U mašinu ubacila iglu za quilting. I prvog sunčanog dana bacam se na sastavljanje.
Riješila sam umjesto ujaka veliki zadatak. Sačinila svom dječaku ime u ligaturi.
Prostom rukom nacrtano, nakon mnogo različitih verzija, to izgleda ovako:

Onda se to, jelte, skenira. Pa se ubaci u Corel, i od toga načini nekoliko .cmx fajlova. Oni poslije upotrebe Corel DraWings postanu nekoliko .ngs fajlova. Njih se (napokon) u trećem programu spoji u jedan .pes fajl. :briše znoj sa čela i masira kažiprst postradao od upotrebe miša:
I onda bi to, nakon nekoliko desetina hiljada uboda iglom, trebalo da izgleda otprilike ovako:

 

Još samo da se sastanemo ja i profesionalna mašina-vezilica za koji dan... :-) :trlja ruke:

(Ne, mašina nije moja, idem u komšiluk da se okoristim drugaricinom ;-) )

Lijepo vas pozdravlja (ponovo) zaposlena žena :-)

Srce malo...

... jedva izduralo :-(

Stislo me/nas sa svih strana. Mnogo ružnih dešavanja, sve jedno drugom za vrat dišu.
Puno i previše.
Smatram sebe stabilnom, dobro ukotvljenom, racionalnom i sve tako redom... ali gomila ružnih vijesti od prekjuče se sasula na mene kao tona cigle. I moj je krvni pritisak odletio nebu pod oblake. Ne bi ga ni izmjerila da nisam imala neke čudne fenomene u vidu neugodnog "opominjanja" sa lijeve strane grudnog koša. Srećom, ta "spominjanja" su potpuno nevezana za bitan organ koji punom parom radi ispod njih :-) Veliko hvala mom dragom dobrom drugu koji me odmah pregledao, razuvjerio i smirio. I dao lijek, ofkors. Danas je mnogo lakše. Hvala Bogu na prijateljima i modernoj medicini :-)

Juče sam imala još jedan svijetli trenutak dana. Naime, jedna moja fotografija je zakačena na Pinterest! Kakvo krasno iznenađenje! I to ne bilo koja, nego jedna fotka Milicine prvorođendanske dekice. Evo da jednu od njih podijelim i sa vama ovdje. Dekica u svoj sili i sjaju, sa sve radosnom gospojicom na njoj. Preostale fotografije narečene dekice pogledajte u albumu. Sve što treba da uradite je da kliknete na sliku :-)

Kao i uvijek do sad, utjehu i smiraj tražim (i nalazim) u radu. Prvo sam oribala kuću, čisto da se ispraznim, pa se s poda može jesti, što bi rekla moja mama. Neće potrajati sa dvoje sitne djece, ali nema veze. Poslužilo je svrsi. Onda sam oprala planinu veša i sad smišljam kako da to sve osušim na vanjskoj temperaturi bliskoj tački mržnjenja ... A onda sam smislila da bi najpametnije bilo malo krojiti potpuno monotone stvari - kvadratiće.

I eto, skrojila se, u neznanju, povelika hrpa kvadratića. Za šta? Čuj za šta! Pa za još jedno prvorođendansko ćebence, eto za šta! :-)
Kako Milici, tako ću i bratu joj. Ne ide drugačije. Sad kad sam isjekla većinu (monotoni dio), ostaje da  natrpam milion ipo raznih aplikacija na kvadratiće (teži dio) i sastavim dekicu (najlakši dio). A i ujak treba da osmisli specijalno napisano ime, kao i Milici (čitaš li ujače!?! požuri se!), da i to mogu izvesti u sred srede. Pa da onda i bebu O uslikam kako, sav važan, sjedi na vlastitoj dekici :-)

Veliki pozdrav svima. Ostajte zdravo!

Ovako se ove jeseni oblače princizezle

Sjećate se one velike hrpe za prepravke, nekoliko postova unatrag? Već sam vam pokazala mali dio, pidžamice za bebu-O. Sad je red da prikažemo i princizezlu. Odjeća se uveliko nosi, a ja nikako da uhvatim vrijeme i dijete da sve to fotografišemo. I konačno sam je uhvatila sinoć da se slikamo :-) :bravo ja!:
Nije da ona ne voli da se slika, naprotiv. Ne voli da se presvlači za slikanje. Ali, eto, i to smo sinoć nekako prevazišli. Mislim da je penjanje na stolić imalo neke veze sa tim...

Dakle, majice su njene, kupljene. Bijela je nošena, sivkasto smeđa je glanjc nova. Sve ostalo je friško sašiveno. Bijela je imala fleku, pa je dobila roza čudovište da je pokrije. Uz to smo regulisali dužinu rukava i pustili porub da se majica produži

Pantalone su "besmrtni" kroj iz Ottobre design magazina (jesen 2004), koji upotrebljavam od njenih godinu ipo, samo povećavam veličinu. Imamo "fore" još jednu veličinu, pa ćemo poslije tražiti novi "besmrtni" kroj ;-)
Oboje pantalone sašivene od tatinih, koje više nisu bile za nošenje.
Na slici su pantalone sašivene od sivomaslinastog teksasa, ukrašene sa mnogo crvenog štepa, malih štosnih džepova i mašinskim vezom. Ispod sam slikala srce, koje se izvezlo superodlično, i beskrajno mi se dopalo.

Kompoziciju upotpunjava haljinica sa crvenim dodacima. Smeđi flis je od ujkine jakne-košulje (hvala ujko! :-) ) i to od - rukava! (da, da, ujak je veliki momak). Dodala sam još crvenog flisa od njene bebeće jaknice (reciklaža rulz!) da upotpunimo dojam, da bude, baš, onako - curičasta :-)

Sivosmeđa majica je imala natpis koji se mladoj dami nije dopadao. Zato smo ga prekrili supercool aplikacijom maloe koale, sa plišastim ušima. Rukave nismo kratili, računam da će to na red doći sljedeće godine, pa zasad, zavrćemo.

Pantalone su po istom kroju kao i prethodne, sa "pusti me da vrisnem" roza štepovima i cvijetom na nogavici. Sašivene su od tatinih smeđih keper pantalona, koje sam izvrnula na naličje. Tata je od njih odustao jer su izblijedile.

 

I ovu kombinaciju upotpunjava haljinica, ovaj put sivkasta sa roza dodacima. Riječ je o istom flisu, od iste jakne, koji je, zamislite, sa dva lica. Jedna strana je smeđa druga sivkasta. Pa je gospojica profitirala dvije haljine različitih boja, jer sam ovako mogla zaobići sva mane na materijalu (fleke, izlizane dijelove, nedostajuće dijelove...) Dodatak je roza flis, takođe sa bebeće jaknice. Znate, u nas se rijetko šta baca ;-)

Eto, tako se oblače moderne princizezle ove jeseni. Barem one koje imaju rukatu mamu ;-)

Veliki pozdrav svima.

Kolačići

Zadnji su ždralovi odletjeli, prvi mrazevi sletjeli. Magle su češće nego sunčani dani. A i kad je sunčano, presrećni smo ako temperatura dosegne desetak stepeni.
Stiže zima. A i vrijeme joj je ;-)
Samim tim, vrijeme je i za vruć čaj i kolačiće. Kod nas su to tradicionalno medenjaci, po provjerenom, superturboodličnom receptu, koji večeras namjeravam podijeliti sa vama. Naime, večeras smo pekli medenjake. I isprobali nove formice za kolače sa crtanim junacima. Od svih, najbolju prođu je imao (a ko drugi) nego medo Pu. 

 

Recept je vrlo jednostavan, kako slijedi:

MEDENJACI

U šerpicu odvagati po 250g meda, šećera i svinjske masti. Staviti da se rastopi i polako zavri. U veliku posudu staviti 1kg brašna, u njega prosijati jedan prašak za pecivo (12g) i začine za medenjake. Ja stavljam čajnu kašiku mljevenog cimeta i pola male kašičice mljevenog klinčića. U brašno sasuti kipuću mješavinu i dobro umiješati kuhačom. Kad se prohladi dovoljno da se u tijesto može staviti ruka, umutiti u smjesu četiri jaja. Ostaviti da stane jedno pola sata (ne duže!). Najbolje se razvija dok je toplo, kasnije je velika muka rastanjiti ga kad se ohladi. Razvaljati na dasci debelom oklagijom, uz vrlo štedljivu upotrebu brašna za posipanje. Što više brašna tijesto pojede, kolačići će biti tvrđi, a tijesto kasnije jako teško za rad. 

Peći na bak papiru u zagrijanoj rerni na 220°C dok ne dobiju rumenu boju. Po vađenju iz rerne pustiti da sa papira kliznu na suhu krpu i na njoj se ohlade. 

Čuvati u limenoj kutiji do upotrebe. Stajanjem ne gube na kvaliteti (naprotiv!), i u dobroj kutiji (i dobro sakriveni ;) ) mogu stajati jako dugo.

Formice su kupljene ovdje, ako je koga zanimalo. Pored ovih, imamo i Mikija i Mini, i razmišljamo o kupovini još nekih :-)

Da ne bude da smo samo pravili kolače, "obukli" smo i Kindle e-book reader, da se, jadnik, ne praši.

Ništa fensi, običan debeli flis i kosa traka. Dugmići su fora jer su a) karirani i b) keramički. Zatvaranje je na starinsku foru - obmotavanjem, jer sam poslije malo razmišljanja zaključila da neće odgovarati ni čičak, ni klasično dugme, a posebno ne driker bilo koje vrste.

Ostajte zdravo i pecite kolačiće :-)