Quilting, patchwork and all that jazz

Sjećate li se sendviča?
E, pa oni su odavno završeni, ali nikad fotografisani.
Evo, konačno fotografija.
Dalji tekst, nakon klika, pročitajte ispod fotki.

'Aljinica boje plovak-roza

Da, baš tako, plovak roza.
Vrišteće fuksija pink.
Baš kako djevojčice ištu.
Završena taman za rođendan, da se može malko hvaliti u vrtiću.

Počela je dosta drugačije. Kao kupovna pletena haljinica koju je dobila na poklon. I kojom je isprva bila beskrajno oduševljena. Pink+haljina, šta tu ima da se ne voli!?
A onda je prestala da je nosi.
Što je ozbiljan presedan.
Na pitanje zašto, odgovara da je bocka po vratu. Da, naravno da bocka, vunena je. Ili bar dijelom vunena, kako će se kasnije ispostaviti (50/50 vuna/akril).
Pa šta ćemo sa njom? Hoćeš da mama od nje napravi nešto drugo?
"DA! Molim te!" uz veliki kez i treptanje okicama punim povjerenja da će to nešto biti Nešto.
Velikim slovom.

Uh.
'Ajmo redom. Prvo haljina. Benetonova, pola-pola vuna-akril, srećom, napravljena tako što je pletena u komadima, pa može da se iskoristi kao vunica - vidi sliku broj dva. Ne znam šta je zgodnije, da je bila iskrojena od pletenine, pa da sašijem haljinče koje ne dira vrat, ili ovako. Da isporim, pa napravim novo od nule. Al' eto ja izgleda volim da pravim od nule. Pažljivo rastavila na dijelove. Još pažljivije, da ne zakačim vunu, uklonila vez, perlice, džepić. Oporila i nagurala sve klupčiće u platnenu vrećicu.
Sad u potragu za mustrom!



Mustru/šemu sam našla pretražujući Ravelry. Tražila sam haljinicu koja se hekla izjedna, odozgo, da heklam sve dok ima konca i da ispadne što duža. Naravno da je šema japanska, koja bi druga mogla biti ;-) Volim njihove šeme. Pregledne su i precizne. S vremenom se čovjek uferči i u po koji znak, pa prepoznam šta je rukav, a šta broj kukice ;-) Elem, šema se za džabaka može naći ovdje, a direktan link na .pdf fajl ovdje. Heklala sam kukicom 2,75mm tokom desetak dana, predveče blenući u TV - serije, filmovi, dokumentarci, šta god. Svako malo kraj uva čujem glasić "A je li gotova moja haljinica?" Pa onda dam da proba i ogleda se na velikom ogledalu u hodniku. Iskoristila sam i zadnji komadić roza-žuto-narandžasto-pink papazjanije, čak i predivo kojim je bila sastavljena. Nije ostao ni končić. A slavljenica je na rođendan u vrtić obukla novu haljinu, sva srećna i zadovoljna :-)

Božićne želje

Mir Božiji, Hristos se rodi! 

Neka vam Bogomladenac podari zdravlja, sreće i milosti svoje. I dječijeg smijeha da kuća zvoni.

Mi smo proslavili juče. Uz tradicionalni ručak od koga se ploča stola ugiba, i koji se do duboke noći ne sklanja sa stola. Uz miris tamjana i toplu svjetlost voštanica. 

Volim Božić. 

Vele da je Vaskrs značajniji, veseliji, ljepši. Moram priznati, u mom malom (sebičnom) svijetu, nije. Božić mi je značajniji. Jer je Božić porodica. Radujem se svim malim i velikim običajima. Svemu onome što je organizovana religija morala prigrliti jer nije mogla da iskorijeni. I badnjaku, i česnici, i beskrajnom ručku, i ne izlasku nikud iz kuće, jer se na Božić ne ide u goste. I započinjanju i učenju novoga, jer se to na Božić radi. Volim ta mala, paganska sujevjerja, te sitne, kućne običaje, različite od kraja do kraja, koji se upliću u našu sumornu svakodnevicu, donoseći opori  miris mraza i zemlje iz drevnih šuma, odjek pucketanja nekih davnih vatri na kojima se još uvijek grijemo, a da to samo ponekad shvatimo. 

Ustala sam rano i prije sunca odvela Mici da bude polaznik svojoj baki. Da u kuću prvo ukorači dijete, da godina bude vesela i "od napretka". Vratismo se pustim ulicama u svitanje. Napravila ručak, okadila kuću. Ručali. Othuknuli poslije ručka, jer smo se, naravno, prejeli. Odmarala (za promjenu), zaključivši da je možda red da na ovaj Božić naučim kako se odmara. 

S obzirom da sam ove godine napravila odlično svinjsko pečenje, riješila sam da podijelim recept. Dakle, 

Svinjsko pečenje iz salamure

Ove godine sam odlučila da napravim meso iz pajca/salamure. Kako je jedini pajc koji ja znam onaj sa vinom, a u mene su djeca mala, taj način pripreme je otpao. Pretražila sam kuvare koje imam, bez rezultata. Pitala ko bi mogao znati, svi znaju za vino, kao i ja. Potom pitala druga-Gugla :-) I nakon nekoliko stranica rezultata, dobijem ovaj recept za pečenje iz salamure. U receptu su mjere za kilogram mesa, uz objašnjenje da meso u slanoj vodi treba da stoji tri nedelje. Meni je bilo dosta i da stoji od dana kupovine do Božića, dakle, četiri dana.

S obzirom da je komad svinjetine bio oko 2kg, ja sam navedene mjere poduplala - dakle više luka, više vode, više soli, više listova lovora. Meso je čučalo u zdjeli na balkonu, pritisnuto tanjirom i punom šerpom vode, na spoljnoj temperaturi koja nije bila ni nešto posebno niska. Malo sam se bojala hoće li "preživjeti", nesigurna u ovaj "recept iz davnina". Svaki dan sam ga okretala bar jednom. I svaki put bila iskreno začuđena da divno miriše na začine, bez ikakve naznake neprijatnog mirisa kvarenja. Na Božićno jutro sam meso saprala pod hladnom vodom, spustila u namašćenu tepsiju, namazala mašću gornju površinu i zbubala u rernu zagrijanu na 200°C. Peklo se oko dva sata, bez ikakvih intervencija tipa polivanja, pokrivanja ili okretanja, ispunivši kuću fantastičnom aromom pečene prasetine. Jedva smo dočekali da rasječemo i probamo. Malo je reći da je božanstveno! Sočno, mirisno, ružičasto na presjeku, mekano... ma savršeno! Jutros mogu da izvjestim da je odlično i hladno, iz frižidera. Za prilog sam napravila male knedle od krompirovog tijesta. Istog onog od kojeg se prave i knedle sa šljivama i valjušci. Recept ne umijem kazati, jer sam ga "naučila rukama", što je i jedini način da se takav recept savlada. Okvirno, pola kile kuvanog krompira, jedno jaje, malo soli i komadić maslaca, umućeno u tijesto sa manje od jedne šolje brašna. Taman dovoljno tvrdo da se ne lijepi previše, a dovoljno meko da knedle ne budu kao kamen. Kuvaju se u slanoj vodi dok ne isplivaju na površinu, a potom poprže na masti od pečenja.

Prijatno vam bilo.

P.S. Iz česnice sam izvukla sreću. Pare će, ako je vjerovati običaju, ove godine u kuću unositi mili muž ;-)

(poslije)novogodišnji

Svi su pisali prije Nove godine.
Ono, dobre želje za predstojeću godinu.
Zahvale za praćenje bloga, komentare i pisma, saradnju sa drugim blogerima.
Izražavali zadvoljstvo postignutim i doživljenim tokom godine koja ističe.
Fotkali retrospektivu, ili pravili presjek postova iz prošle godine.
Nabrajali odluke za sljedeću. Kako će učiniti ovo i ono, naučiti nešto novo, napraviti manju ili veću planinu onoga što već prave, riješiti se starih i usvojiti neke nove navike...
Ili su unaprijed odustajali od takvog spiska odluka, znajući od prije da ga nisu ispoštovali.

Ja nisam imala vremena. Ni volje. Ni želje.
Meni je prošla 2012. bila užasna. Odvratna, grozna i jedva preživljiva.
Kao i ona prije nje.
I ona prije nje.

Krajem decembra sam se djetinje ponadala da je pri kraju. Da sam se "izvukla". Da je konačno prošla, i da će, možda, ipak, ona koja počinje biti bolja.
A onda me šutnula nogom u trbuh. Onako kako umije samo umiruća zvijer. Čisto da saznam da ni nova, 2013. neće biti ništa bolja od prethodnih.
Preostaje mi samo da se molim svevidećem da mi podari snage. I da vama koji ovo čitate poželim da teret kao moj nikad ne ponesete.

Budite zdravi, srećni i veseli.

Prvi put na vašaru

Ma nije ono vašar-vašar. Sa šećernom vunom, ringišpilom i "autićima". I ne zove se tako, nego smo se mi zezali da smo prvi put na vašaru. Zove se Art Design buvljak. I na njemu smo se prvi put pojavili kao izlagači. Prvi put ikad. :-)
Održao se juče u Domu omladine u BL. Javni poziv za učešće sam vidjela na fejsbuku, i zaključila da je red da se i mi jednom bar jednom negdje pojavimo u javnosti. Pod "mi" mislim na milog muža čarobnjaka i mene. Magične klince smo poslali baki :-)
Fotografija, naravno, nema. Jer sam ja, naravno, zaboravila fotoaparat. Ali, evo, ukratko. Posjećenost je mogla biti i bolja. Ali, s obzirom da manifestacije nije reklamirana, niti je njeno održavanje podupirao bilo kakav konvencionalni medij (TV, radio, novine), mislim da je ipak posjećenost bila dobra.
Izazvali smo značajan interes, probudili znatiželju i podigli pokoju obrvu. A podijelili smo i mnogo letaka za sling marame i platnene pelene. Na prepad me uhvatila novinarka BH radija za intervju O_o, a predveče je manifestaciju snimila i televizija. Nemam blagog pojma da li sam se zaista čula na radiju i da li su nas prikazali na televiziji. Ako neko zna, neka javi kako je to sve skupa zvučalo/izgledalo.
Zagledali su pačvork prekrivače, smješkali se igračkama, zainteresovano gledali heklane korpe, pitali za sling... Svi bez iznimke su morali pipnuti neodoljivu mekoću i slatkoću pliša platnenih pelena. Ali, zvijezda dana su ipak bili platneni ulošci za dame, koje sam ponijela na nagovor supruga. On je bio siguran da će se to najbolje prodavati. Da, bio je u pravu. To smo jedino i prodali. I to taman toliko da pokrijemo vlastite troškove za taj dan - trošak učešća, parkinga i dva sendviča. I još smo "dobri" cijele četiri marke :-D Nije loše za prvi put na vašaru, zar ne ;-)
Na žalost bilo je baš vidljivo kolika je kriza i besparica. Nismo samo mi imali slabu prodaju. Svi su slabo prodavali. Ljudi su dolazili, zainteresovano gledali i, većinom, sa žaljenjem i uz uzdah odustajali od kupovine.
Za nadati se da će biti bolje.

Veliki pozdrav svim učesnicima, od kojih smo neke i upoznali i lijepo se ispričali.
Ako nas je neko fotografisao, bilo bi nam drago da dobijemo sličke.
Sljedeći susret je negdje početkom februara. Vidimo se tamo!

P.S. Hvala našoj dragoj Suki što nam je pozajmila tetu koja je nosila sling :-*

Ratatouille

image © Pixar Animation Studios, Walt Disney Pictures

Nope.
Nije riječ o simpatičnom mišu iz crtaća, mada on ovdje krasi ovo moje pisanije.
Riječ je, naravno, o jelu istog naziva.
Ratatui.
Smiješno zvuči. Kao dječija brzalica.

Čula sam ja nekad za to jelo. Davno. Kao, to ti je skrooooz onako - francusko jelo. Šta god to značilo. Nikad u životu nisam probala, a ni skuvala. Bilo je negdje na "probaj skuvati" listi da saznam šta je to i u kojoj je mjeri jestivo.
U međuvremenu se desilo da sam završila škole, zaposlila se, udala i stekla dvoje djece. Stoga, ta "to-do" lista više odavno ne važi. Njeni dijelovi plutaju negdje na rubu sjećanja i ponekad izrone na površinu.
Kao ratatui
I ja tako nedavno, poslije podne uz kafu "čitajući novine"*, naletjeh ponovo na ratatui. I sjetih se. Zaključih da sve skupa dobro zvuči "na papiru" i da je vrijeme da se proba. Pa sam, eto, probala i saznala. I izvještavam da ne samo da je jestivo, nego jako ukusno i izrazito praktično, zasitno i zgodno da se smrzne.
Aha! Sad već držim pažnju zaposlenih žena, supruga i majki :hihihi:

Jelo može biti posno, a i mrsno, tj.s mesom. U originalu je bez mesa, ali kako ja kuvam za mesoždere, onda je kod mene s mesom.
Kuva se u etapama, pa preporučujem upotrebu nekoliko tanjira/zdjelica, kao u kuvarskim šou programima, jer je tako mnogo zgodnije.

Potrebno je:
dva oveća patlidžana
2-3 crvena luka
3 crvene (može i druge boje) paprike babure, poveće, ili nekoliko manjih
3-4 tikvice (svijetle, tamne, kakve god)
4 velika paradajza
3-4 čena bijelog luka
ulje
so, biber
travke po izboru - list lovora, timjan, bosiok...
za mesoždere - pileća prsa (komada dva, onoliko koliko ima na piletu, jelte) i opciono pileća supa

Povrće, oprati, pa sjeckati, i svako smjestiti u svoju zdjelu/tanjir. Prvo patlidžan. Ko voli oguliti, oguli. Nasjeći na komadiće "za u kašiku" i pošteno osoliti. Prebaciti u đevđir/cjediljku da se cijedi. Zatim očistiti bijeli luk i crveni luk. Crveni luk isjeći dosta krupno. Papriku takođe. Tikvice na kockice, kao i patlidžan, ali nju sada ne treba soliti. Paradajz takođe možete oguliti, a možete to i da preskočite. Nasjeći na krupno. Prije toga povaditi sjemenke kome smetaju (vidi paradajz sos). Meso, ako je u igri, nasjeckati na kockice, osoliti, pobiberiti, ostaviti da sjedi u ćasi. Supu zagrijati, ako će se njome nalivati jelo.

U oveću tavu, a još bolje u oveću šerpu, staviti ulja (supenu kašiku). Na zagrijano istresti crveni luk. Posoliti. Pržiti dok ne požuti i počne pomalo da dobija karamel nijansu (~10min). Dodati paprike. Dinstati još dok paprika ne omekša. Istresti u drugi sud. Ako na dnu ostane "glazura" karamel boje, ne brinite, to tako treba. Stavite malo tople vode/supe, rastopite i saspite preko već izdinstanog povrća. Ovaj korak možete ponavljati nakon svake ture povrća, ako se "glazura" nakon dinstanja pojavi. "Glazura" je esencija dinstanog povrća i ne zaslužuje da se baci. A kako ima običaj da izgori, bolje je skinuti je nakon svakog dinstanja i sjediniti sa povrćem.
Ponovo kašika ulja u vrelu tavu, sasuti tikvice, posoliti, izdinstati dok ne porumene. Istresti preko luka i paprika. Iscijediti patlidžan, prodinstati na nešto više ulja (dvije kašike) dok ne omekša. Istresti preko ostalog povrća. Ako se pravi sa mesom, sad je vrijeme za brzinsko prženje mesa. Prženo sasuti u posudu sa povrćem. Opet malko ulja, zdrobiti bijeli luk u presi, propržiti par sekundi, pa dodati paradajz. Kad zakuva miješajući skinuti "glazuru" od prethodnog dinstanja sa dna posude. Paradajzu ne treba više od nekoliko minuta da omekša. Sjediniti sve u jednoj šerpi/loncu. Promiješati. Doliti tople vode/supe, ubaciti biljčice po ukusu, posoliti, pobiberiti. Dovesti do vrenja, pa smanjiti vatru da samo lagano krčka. Na nižoj temperaturi krčkati sat-sat ipo. Tu i tamo promiješati.  Probati. Izvaditi lovor, začiniti dodatno ako treba.
Klopati i tražiti repete.
Najbolje paše uz hrskav svjež ili istostiran hljeb i malo kiselog vrhnja. 
Šta preostane (a preostaće sigurno, jer je ovo baš povelika mjera) zamrznuti za neki drugi put.
Prijatno! :-)
___________________________
* "čitanje novina" = čitanje blogova u Google reader-u

Organic? Paaaa... ne znam baš...

Svako ko kupuje voće i povrće (a svi kupujemo) misli da je kupovina na pijaci najbolje rješenje.
I većinom su u pravu.
Jer je voće i povrće većinom barem pristojno svježe. I većinom lokalno i sezonsko.
I to je sasvim i skroz OK.
U potrazi za što boljom klopom za sebe i podmladak, nejčešće se u najboljoj namjeri zaputimo u krajnji ćošak pijace/tržnice, gdje su bake, deke i pokoja sredovječna teta, sa artiklima koji izgledaju potpuno lokalno i autentično - 'oće reć' nisu baš svi paradajzi jednakog promjera i oblika, nisu baš sve mrkve oprane i duge pola metra, a nađe se i pokoja špatna jabučica, čisto radi domaćeg dojma. I sve je u sezoni, jer ne prodaju kelj u julu, a ni jagode u januaru. I svi tvrde da im je to višak iz vlastite bašte.
I naravno, da nije špricano.
Nikad i ničim.
Aha.
Malo morgen. Da nisam porasla sa seoskih korijena, vjerovatno bi i ja 'ladno kupovala tu priču. Bukvalno. Jer sve što kupujete u toj situaciji i jeste samo to - priča.

Da bi jabuka uopšte bila jabuka, da liči na jabuku i da neko poželi da je kupi (i pojede), mora se špricati barem pet puta.  
MORA.
Komercijalni proizvođači špricaju i deset i više puta u toku sezone. Da ne špricaju jabuke ne bi preživjele do branja. Mislim, preživjele bi, ali ne bi bile kao sa reklame, sve lijepe, jednake i prosto neodoljive. A bez fungicidnog tretmana nakon branja ne bi nikako mogle da "dožive" do sljedećih jabuka, posebno ne takve lijepe i sočne, kakve ih kupimo u maju i junu.
Zašto, pita se s pravom prosječan potrošač. Zar se nisu jabuke i prije gajile i nije im trebalo baš toliko brige. Na žalost, sve jabuke koje imamo na izbor na tržnicama širom regije (ma i svijeta, ako ćemo pravo), su samo i isključivo razne na mnogo načina izukrštane kalemljene jabuke. Rijetko ko, da ne kažem baš niko, gaji autohtone sorte jabuka. Sorte koje kad posijete sjeme možete za izvjestan broj godina zaista očekivati da imate jabuku sa plodovima jednakim onom iz kojeg ste davno izvadili sjemenku. Probajte sa komercijalnom jabukom. Sjeme neće ni proklijati. Ako imate sreće da proklija, nikad sa te biljke nećete dobiti jabuku koja je jestiva. Ne morate probavati, probao moj deda nekad davno.

I nije toliko zlo što redovno "provale" pojedine prodavce da "domaći" bijeli luk, u stvari potiče iz Kine, a "domaći" paradajz iz Španije, i da je sve skupa kupljeno u najbližem supermarketu. I to na rasprodaji, kao roba niže klase, jer su nejednakog oblika i veličine i možebitno tu i tamo malko ugruvani.
Veće je zlo ako su voćke i povrćke zaista uzgojene negdje u predgrađu. Na teškim metalima i aromatičnim ugljovodonicima zagađenom tlu. U zraku punom izduvnih gasova i (pri)gradskog smoga. Zalivane obilno vještačkim đubrivima, pesticidima, herbicidima i fungicidima da uopšte mogu opstati tu gdje se nalaze. Zarad štednje i boljeg napredovanja, povremeno ih zaliju i otpadnim vodama iz domaćinstva ili životinjskih nastambi. I onda se bez laži i prevare mogu nazvati "domaćim iz bašte" jer jesu. Samo je preskočen onaj dio sa izostankom špricanja. Valjda se, kao neko nepisano pravilo, podrazumijeva da je sve što je domaće iz bašte - nešpricano. U tom slučaju, kupovina "plastičnog" španskog povrća u supermarketu zvuči superfajn. Tu bar imate nadu da se bar ponekad, makar zbog kašnjenja u isporuci, ispoštuje karenca.
Teta sa pijace ne zna ni šta je to.