Srce malo...

... jedva izduralo :-(

Stislo me/nas sa svih strana. Mnogo ružnih dešavanja, sve jedno drugom za vrat dišu.
Puno i previše.
Smatram sebe stabilnom, dobro ukotvljenom, racionalnom i sve tako redom... ali gomila ružnih vijesti od prekjuče se sasula na mene kao tona cigle. I moj je krvni pritisak odletio nebu pod oblake. Ne bi ga ni izmjerila da nisam imala neke čudne fenomene u vidu neugodnog "opominjanja" sa lijeve strane grudnog koša. Srećom, ta "spominjanja" su potpuno nevezana za bitan organ koji punom parom radi ispod njih :-) Veliko hvala mom dragom dobrom drugu koji me odmah pregledao, razuvjerio i smirio. I dao lijek, ofkors. Danas je mnogo lakše. Hvala Bogu na prijateljima i modernoj medicini :-)

Juče sam imala još jedan svijetli trenutak dana. Naime, jedna moja fotografija je zakačena na Pinterest! Kakvo krasno iznenađenje! I to ne bilo koja, nego jedna fotka Milicine prvorođendanske dekice. Evo da jednu od njih podijelim i sa vama ovdje. Dekica u svoj sili i sjaju, sa sve radosnom gospojicom na njoj. Preostale fotografije narečene dekice pogledajte u albumu. Sve što treba da uradite je da kliknete na sliku :-)

Kao i uvijek do sad, utjehu i smiraj tražim (i nalazim) u radu. Prvo sam oribala kuću, čisto da se ispraznim, pa se s poda može jesti, što bi rekla moja mama. Neće potrajati sa dvoje sitne djece, ali nema veze. Poslužilo je svrsi. Onda sam oprala planinu veša i sad smišljam kako da to sve osušim na vanjskoj temperaturi bliskoj tački mržnjenja ... A onda sam smislila da bi najpametnije bilo malo krojiti potpuno monotone stvari - kvadratiće.

I eto, skrojila se, u neznanju, povelika hrpa kvadratića. Za šta? Čuj za šta! Pa za još jedno prvorođendansko ćebence, eto za šta! :-)
Kako Milici, tako ću i bratu joj. Ne ide drugačije. Sad kad sam isjekla većinu (monotoni dio), ostaje da  natrpam milion ipo raznih aplikacija na kvadratiće (teži dio) i sastavim dekicu (najlakši dio). A i ujak treba da osmisli specijalno napisano ime, kao i Milici (čitaš li ujače!?! požuri se!), da i to mogu izvesti u sred srede. Pa da onda i bebu O uslikam kako, sav važan, sjedi na vlastitoj dekici :-)

Veliki pozdrav svima. Ostajte zdravo!

Ovako se ove jeseni oblače princizezle

Sjećate se one velike hrpe za prepravke, nekoliko postova unatrag? Već sam vam pokazala mali dio, pidžamice za bebu-O. Sad je red da prikažemo i princizezlu. Odjeća se uveliko nosi, a ja nikako da uhvatim vrijeme i dijete da sve to fotografišemo. I konačno sam je uhvatila sinoć da se slikamo :-) :bravo ja!:
Nije da ona ne voli da se slika, naprotiv. Ne voli da se presvlači za slikanje. Ali, eto, i to smo sinoć nekako prevazišli. Mislim da je penjanje na stolić imalo neke veze sa tim...

Dakle, majice su njene, kupljene. Bijela je nošena, sivkasto smeđa je glanjc nova. Sve ostalo je friško sašiveno. Bijela je imala fleku, pa je dobila roza čudovište da je pokrije. Uz to smo regulisali dužinu rukava i pustili porub da se majica produži

Pantalone su "besmrtni" kroj iz Ottobre design magazina (jesen 2004), koji upotrebljavam od njenih godinu ipo, samo povećavam veličinu. Imamo "fore" još jednu veličinu, pa ćemo poslije tražiti novi "besmrtni" kroj ;-)
Oboje pantalone sašivene od tatinih, koje više nisu bile za nošenje.
Na slici su pantalone sašivene od sivomaslinastog teksasa, ukrašene sa mnogo crvenog štepa, malih štosnih džepova i mašinskim vezom. Ispod sam slikala srce, koje se izvezlo superodlično, i beskrajno mi se dopalo.

Kompoziciju upotpunjava haljinica sa crvenim dodacima. Smeđi flis je od ujkine jakne-košulje (hvala ujko! :-) ) i to od - rukava! (da, da, ujak je veliki momak). Dodala sam još crvenog flisa od njene bebeće jaknice (reciklaža rulz!) da upotpunimo dojam, da bude, baš, onako - curičasta :-)

Sivosmeđa majica je imala natpis koji se mladoj dami nije dopadao. Zato smo ga prekrili supercool aplikacijom maloe koale, sa plišastim ušima. Rukave nismo kratili, računam da će to na red doći sljedeće godine, pa zasad, zavrćemo.

Pantalone su po istom kroju kao i prethodne, sa "pusti me da vrisnem" roza štepovima i cvijetom na nogavici. Sašivene su od tatinih smeđih keper pantalona, koje sam izvrnula na naličje. Tata je od njih odustao jer su izblijedile.

 

I ovu kombinaciju upotpunjava haljinica, ovaj put sivkasta sa roza dodacima. Riječ je o istom flisu, od iste jakne, koji je, zamislite, sa dva lica. Jedna strana je smeđa druga sivkasta. Pa je gospojica profitirala dvije haljine različitih boja, jer sam ovako mogla zaobići sva mane na materijalu (fleke, izlizane dijelove, nedostajuće dijelove...) Dodatak je roza flis, takođe sa bebeće jaknice. Znate, u nas se rijetko šta baca ;-)

Eto, tako se oblače moderne princizezle ove jeseni. Barem one koje imaju rukatu mamu ;-)

Veliki pozdrav svima.

Kolačići

Zadnji su ždralovi odletjeli, prvi mrazevi sletjeli. Magle su češće nego sunčani dani. A i kad je sunčano, presrećni smo ako temperatura dosegne desetak stepeni.
Stiže zima. A i vrijeme joj je ;-)
Samim tim, vrijeme je i za vruć čaj i kolačiće. Kod nas su to tradicionalno medenjaci, po provjerenom, superturboodličnom receptu, koji večeras namjeravam podijeliti sa vama. Naime, večeras smo pekli medenjake. I isprobali nove formice za kolače sa crtanim junacima. Od svih, najbolju prođu je imao (a ko drugi) nego medo Pu. 

 

Recept je vrlo jednostavan, kako slijedi:

MEDENJACI

U šerpicu odvagati po 250g meda, šećera i svinjske masti. Staviti da se rastopi i polako zavri. U veliku posudu staviti 1kg brašna, u njega prosijati jedan prašak za pecivo (12g) i začine za medenjake. Ja stavljam čajnu kašiku mljevenog cimeta i pola male kašičice mljevenog klinčića. U brašno sasuti kipuću mješavinu i dobro umiješati kuhačom. Kad se prohladi dovoljno da se u tijesto može staviti ruka, umutiti u smjesu četiri jaja. Ostaviti da stane jedno pola sata (ne duže!). Najbolje se razvija dok je toplo, kasnije je velika muka rastanjiti ga kad se ohladi. Razvaljati na dasci debelom oklagijom, uz vrlo štedljivu upotrebu brašna za posipanje. Što više brašna tijesto pojede, kolačići će biti tvrđi, a tijesto kasnije jako teško za rad. 

Peći na bak papiru u zagrijanoj rerni na 220°C dok ne dobiju rumenu boju. Po vađenju iz rerne pustiti da sa papira kliznu na suhu krpu i na njoj se ohlade. 

Čuvati u limenoj kutiji do upotrebe. Stajanjem ne gube na kvaliteti (naprotiv!), i u dobroj kutiji (i dobro sakriveni ;) ) mogu stajati jako dugo.

Formice su kupljene ovdje, ako je koga zanimalo. Pored ovih, imamo i Mikija i Mini, i razmišljamo o kupovini još nekih :-)

Da ne bude da smo samo pravili kolače, "obukli" smo i Kindle e-book reader, da se, jadnik, ne praši.

Ništa fensi, običan debeli flis i kosa traka. Dugmići su fora jer su a) karirani i b) keramički. Zatvaranje je na starinsku foru - obmotavanjem, jer sam poslije malo razmišljanja zaključila da neće odgovarati ni čičak, ni klasično dugme, a posebno ne driker bilo koje vrste.

Ostajte zdravo i pecite kolačiće :-)

I, konačno, evo me opet :-)

Mjesec dana (i malo jače) proletjelo je kao da ih je neko ukrao...
Na žalost, jedva sam stizala i dnevne obaveze, a kamo li započete projekte :-(
Mnogo bolesnih ukućana i najbliže rodbine pomjerili su prioritete sa šivenja na brigu i staranje. Tako to ide, šta se može.
Ali, ipak sam uspjela koješta i da napravim.
Sve tri dekice sam proštepala i uvezala, eno ih peru se :)
Maloj i malo većoj djeci napravila većinu planiranog, a i tata je dobio prepravke na pantalonama koje je tražio. Jedino sam ja ostala kratkih rukava. Bukvalno. Sebi, naravno, ništa nisam sašila. Iako mi se opasno primakao datum povratka na posao :-/

Za početak modne revije evo malog gmize, koji je u međuvremenu postao šetalica, kako pozira u dvije (da, nije mogla jedna, nego dvije) nove jednodjelne pidžame. Kroje je originalno za bebi skafander, iz magazina Ottobre Design, zimski broj 6/2010.
Ovako izgleda original

slika copyright by Ottobre design

A ovako igleda Beba O u žutoj kombinaciji, sa aplikacijom dinosaurusa na prednjem dijelu.

A evo i sivo-prugaste kombinacije sa aplikacijom čudovišta. E, da, primjetite da se šetamo ;)

Obe pidžame su reciklaža, obe su nastale od tajkinih dukseva, jedino što je potpuno novo na njima je - konac! Čak su i ciferšlusi upotrijebljeni na njima sačuvani sa nekih davno rasparanih jastučnica. Svi renderi (ono oko ruku, nogu i vrata ;) ) su sa stare garderobe.
Neka mi neko napiše pošto su bebeće jednodjelne pidžame, da znam koliko sam ušparala :hihihi: :-D

Napravila sam mu i bebi čizmice sa iste slike, jer je vani već hladno za male nogice koje vire iz slinga/kolica. Sašivene su od PUL-a izvrnutog naopačke (nepropusna strana vani) i postavljene flisom.

Najinteresantnije su, naravno, vezice, koje, kao i čizmice, valja probati. Nikad ne znaš da li je nešto jestivo, ako ne probaš ;)

Radite li vi šta ovih dana?
P.S. Zaboravih da spomenem. Mali istraživač nosi nove pantalone, koje su na velikoj gomili za šivenje čekale svojih pet minuta, 'oće reć' da uvučem gumu. 

Jesen u ormaru

Jesen je stigla, čak i kalendarski. Dani su već poodavno kraći, jutra hladnija, a večeri mirišu na hladnoću. Baštu smo obrali, luk uvezali, grah prebrali, paprike upržili. Jedino još ima zelenog paradajza, nadamo se da će sazreti i završiti kao pire/kečap, prije prvog mraza. Zimnica smještena u špajzu i zamrzivač.
I moje se misli okreću jesenjoj garderobi. Već sam prevrnula više od pola ormara i ladica. Dječije i muževo. Ostalo je još da pregledam još ono malo moje garderobe, koja se količinski odavno smanjila, jer je već prošla dva - tri sezonska spremanja i (vrlo kritičnog) trijebljenja ;-).
Preraslu i nepotrebnu garderobu uputili smo kome treba. Ono što se može prenamjeniti oparali i oprali.

Muž veli da njemu ne treba ništa. Osim da mu uštopam i skratim jedno pet-šest pantalona (gomila lijevo).  Beba O dobio je novi set garderobe u većoj veličini, friško iz vakuum vreće. Jedino što fali su dvije pidžame iz jednog dijela, na rajfešlus (žuta gomila na stolici je veliki tatin duks, oparan za tu svrhu). U to su uletjele dvoje pantalonice koje sam šila ko-zna-kad, i kojima, naravno, fali guma u struku. Meni treba svašta, ali mislim da će još čekati. Još imam mnogo kila viška da bi se bavila ozbiljnom kupovinom/šivenjem. Zasad ću promijeniti rajfešlus na tamnoplavim samtericama i od dva plava džempera, koji postaše bezoblični u pranju, sašiti dvije pristojne vunene majice (patetična hrpica u sredini).
A velike-male djevojčice? One rastu ko iz vode. pa treba kupiti jesenje cipele, patike, nekoliko pari dokoljenica, sašiti dvije haljinice bez rukava i eventualno još jedne pantalone. Njena gomila zauzima cijelu desnu stolicu :-) Zatim, treba produžiti mnogo nogavica i pustiti dosta poruba na majicama. Od nogavica tajkinih pantalona sašiti cargo pants, dok se to još uvijek može izvesti. Sljedeće sezone, vjerovano više neće moći. Mama još mora prekriti neke fleke aplikacijama, a neke majice uljepšati jer su jednobojne i dosadne. "Stavi mi mama sliku ovdje", jer, jelte, ne može bez slike. Djevojčice. To, valjda, tako ide. Sa slikom. Nikako bez nje ;-)

E, da, još nešto se zbiva. Ponovo, nakon desetak godina, vozim auto. Jer smo ga, jelte, pazarili. Do sada nam nije trebalo, sad, sa dvoje djece, ipak treba. Pa ga treba i vozati. Uzela sam nekoliko časova sa instruktorom, malo vozala sa dobrim vozačima kao suvozačima. I, napokon, u nedjelju, provozala komplet familiju od kuće do jedne i druge bake, i nazad. I uparkirala pred zgradom iz prve (za promjenu ;-)).

Sređujete li vi svoje ormare? Šta radite sa viškovima odjeće koji pri tom poslu nastanu?
Ostajete zdravo i uživajte u toploj jeseni :-)

Zimnicaaaaaaaa!

Eto zašto me nema par dana ovdje. Pored toga što (još uvijek) navijam sat za dječiji antibiotik, i umirujem kako god znam nervoznu bebu kojoj rastu četiri zuba odjednom, ja pravim i zimnicu.
Ne, nije herojski poduhvat, brzo sam to obavila. Nije ni da je neophodno, jer ima još koješta u špajzi od prošle godine.
"Pa zašto onda?", pitate vi sa razlogom.
Zato jer se odjednom na mom balkonu stvorila hrpa povrća i voća. Mama obrala baštu, a tetka poslala gajbu jabuka. Nisam mogla da dopustim da to propadne, što bi se sasvim sigurno desilo na ovim nesvakidašnje visokim temperaturama.
Tako da sam nekako uglavila u 24 sata i pravljenje zimnice. Čarobnjak je pomagao nekad fizički, nekad je bilo dovoljno da pričuva djecu da ne ulaze u kuhinju punu vrelih tegli, oštrih noževa i vrećica sa bio otpadom.
Rezultati? Pa, kao ovaj dragi medo sa slike, napunili smo ostavu :-) Malo domaćeg paradajz pirea, malo pekmeza od bresaka i jabuka, malo prženih paprika, sataraša i blanširane blitve u zamrzivaču. I na kraju dosta soka! Pozajmili smo sokovnik od bake S, onaj što cijedi živo voće, bez kuvanja. I strpali u flaše čitavu gajbu jabuka u dva ipo sata! Sok koji je izašao iz aparata sam samo prokuvala i vreo nalila u hermetički zatvorene flaše. Nisam pasterizovala, mislim da ne treba, jer će se i onako popiti odmah. Stavila bi sliku, koja nije medo Pu, ali je baterija na fotoaparatu otkazala poslušnost. Bonus je da ćemo probati napraviti jabukovo sirće od ostatka jabuka koji je izašao iz sokovnika. Taman su fino usitnjene ;-) Nisam to nikad pravila, ali za sve postoji prvi put :-)
A sad odoh dalje za poslom. Ostajte zdravo i kažite mi, pravite li i vi neku zimnicu?

Šta vas tjera da stvarate?

Pročitah maloprije jedan blog post sa navedenim naslovom. I mnogo komentara ispod njega, kao odgovore na postavljeno pitanje. I malko se zamislih. Šta me tjera da vječito nešto "radim u ruke"?
Davno prije bi 'ladno rekla - novac. Nemam ga, a želim se obući. A i kad ga imam, ne stanem u ono što bi željela, jer patim od hroničnog manjka rukava i nogavica. Naime, viša sam i drugačijih proporcija od te imaginarne prosječne osobe koja nosi konfekciju. Pa sve to na meni izgleda kao da se skupilo u pranju :-/
Prvo mi je šila i plela mama. Onda sam nastavila sama. I to mi je nekako postalo normalno. Ni ne gledam više šta ima u radnjama, samo kupim materijal i sašijem šta želim. Čak ne znam ni da li je to jeftinije nego da kupim. Pretpostavljam da nije. Ja svejedno i dalje šijem, jer je vrijeme pokazalo da je tako praktičnije - odjeća uvijek paše i uz stas i uz stil, duže mi traje i radije je nosim.
A i lijep je osjećaj kad na pitanje "Gdje si to kupila?" odgovoriš "Ja napravila" :-)

Dobro, to su "ženske vještine", i nekako pašu uz bilo koju ženu. Da bilo koja kaže "Ja šijem/pletem/heklam/vezem" niko se ne bi pretjerano začudio.
Zašto radim i ostale, ne tako ženstvene poslove?
Počelo je sa pravljenjem nakita. Kao i skoro svaka djevojčica iz generacije, baktala sam se sa Glinamolom i perlicama. Pa sam onda počela da radim sa žicom. A za to treba alat. Pa sa drvetom. I za to treba alat. I tako, nakupilo se toga dosta. Onda sam od bake dobila škrinju koju sam sama komplet restaurisala, pritom uzajmivši alat od tate (bušilicu, brusilicu...)
Potom smo, u neka doba, uselili u svoj stan. Polako smo pozajmljeni namještaj zamjenjivali novim, češće lično napravljenim nego kupljenim. Zašto? Jer smo bili švorc ko dva crkvena miša.
Sad, kad je sve nekako, hvala Bogu, na svom mjestu, kad novaca ima taman dovoljno da ne zaglibimo u (pre)veliki minus na kraju mjeseca, zapitam se zašto i dalje sami pravimo sve i svašta...

Malo sam razmišljala i otprilike ovo bi bili razlozi:
- osjećaj zadovoljstva dok nešto pravim
- unutrašnji mir koje mi taj proces donosi
- ponos kad "od ničega napravim nešto"
- ušteda "imaginarnih novaca" kad sašijem nešto što bi inače masno platila skroz-naskroz pravim novcem
- doprinos dobrom cilju kad se nešto reciklira, prenamijeni ili do krajnjih granica iskoristi
- i najviše od svega, srećni osmijeh, širom otvorene oči moje djevojčice i musavi "hvala mama" cmok u obraz koji sam dobila rano jutros, koji niko ne može ničim platiti :-D

ovo sam ja u gomili krpica, srećna ko prase

A zašto vi (i dalje) stvarate?